priča prva: živjela ja tako.. u jednom gradu u slavoniji.. i sve ok.. malo urbano radničko naselje i jednoga dana zvoni neko na vrata stana... ja sama doma pred vratima mi dvije ciganke, romkinje (kako želite) i prose.. - jel imam stare odjeće, nečega za njih.. usput zamole i vode ja ih bez pardona puštam u stan, kažem neka sjednu, sad ću im napraviti sok, i dati nešto stvari, ali glavninu tek trebam posložiti, pa im kažem neka dođu idući tjedan odoše zadovoljne, jedna se zvala azra, druga ajša.. odlazeći zahvaljivale mi i poželjele mi da rodim muško, uz sreću i dug život došao i idući tjedan.. evo njih k meni, i zaista, pripremila sam im odjeću, svoju koju više ne nosim, nešto od supruga i svu moguću koja je ostala od pokojnog svekra.. usput sam nam svima skuhala kavu, ponudila kekse i njima rekla.. - ajde sad lijepo sa mnom pričajte, nemojte tako molećivim tonom, znam da znate normalno razgovarati.. i njima bilo drago i pitam ih dalje.. - da gdje su, jesu li čergari?.. na što su se malkoc uvrijedile, jer nisu čergari kažu imaju lijepe kuće, nove, na kat, u gradiću kojih 30 km dalje od ovoga prošlo kojih pola sata.. pričale, popile kavu, opet se zahvalile, i opet mi poželjele sina, sreću i dug život.. i otišle sa dogovorom da se vidimo iduće proljeće.. u međuvremenu. susjedi skužili da sam ih pustila u stan.. digli frku na mene: ti stvarno nisi normalna, ukrast će nam veš sa stubišta, tako ti oni uvijek, traže vode.. a onda dok im ti sipaš vodu.. oni gledaju šta će ti ukrasti.. trebala si ih jednostavno otjerati oni su svi kradljivci.. jednom su tako susjedu prevarili.. bla bla bla meni sto upitnika iznad glave.. i znam da nisu bile ni musave, i da su bile sasvim pristojne, ni da mi ništa nije usfalilo, i znam da nikome ništa sa štrika u toj ulici tada nije nestalo...