kad realno sagledamo milosevica i tudmana vidjeti cemo niz slicnosti izmedju ta dva nacionalisticka lidera. milosevic kao i tudman su se razvijali u istom komunistickom " miljeu ", s tim da je tudman svoje nacionalisticko skretanje platio iskljucenjem iz komunisticke partije i sa statusom povlastenog " disidenta " (u odnosu na druge) bio politicki eutanaziran, dok je milosevic kao mnogo mladji imao " srecu " da svoj nacionalizam pretvori u vladajucu ideologiju. kod milosevica ce ostati sporno to, dali je njegovo nacionalisticko " osvjestenje " bilo njegov vlastiti izbor, ili je samo kao lukavi i pragmaticni politicar izabrao jedini moguci nacin (nacionalizam) na koji je komunisticka partija srbije i nakon raspada socijalizma mogla opstati na vlasti. da budemo na cistu, komunisticka partija bivse jugoslavije iako formalno anacionalna (samo klasna) partija, nikad se nije odrekla tog svog prikrivenog nacionalizma koji je bio najvise prisutan kod srpskih i hrvatskih komunista, sto je kratka povijest " nove jugoslavije " eksplicitno i pokazala. tako da kad govorim o skretanju komunisticke partije prema nacionalizmu, ne govorim o fenomenu koji u toj partiji do tada nije bio prisutan. no, vratimo se milosevicu i tudmanu. znaci, jedan i drugi su imali isto komunisticko polaziste i u toj komunstickoj partiji su zauzimali visoku politicku funkciju. jedan i drugi su politicki " odrasli " u totalitarnom okruzenju sto je presudno utjecalo na njihov autoritarni i nedemokratski politicki stav koji su otvoreno pokazivali. s tim da je tudman bio daleko vise cinik i otvoreno kroz svoje uvrede (" sitnozubani " i " janusi ") javno manifestirao sto misli o demokraciji i pravu na razlicit politicki stav. jedan i drugi su u skladu sa njihovom nacionalistickom (ne) svijescu sebe indetificirali kao narod i u skladu sa tim, svoju poziciju i poziciju svoje obitelji uspjesno materijalizirali u pretvorbenoj otimacini nekad drustve imovine. u cemu je bila jedina razlika izmedju tudmana i milosevica? da sam cinik, najednostavnije bi odgovorio.. " samo u kolicini oruzja kojim su raspolagali pocetkom devedesetih ":) slijedom povijesnih zbivanja tokom nastanka dviju jugoslavija u koje su srbi kao pobjednici u dva svjetska rata sebi svojatali veca prava u tim " jugoslavijama ", srpski nacinalizam pocetkom devedesetih je bio ekpspanzionisticki (osvajacki), dok se hrvatski svodio na obranu od tog srpskog osvajanja. tudman jednostavno nije imao povijesno uporiste (a ni municiju) da hrvatski nacionalizam prevede u ekspanzionisticki, iako je zbog toga strasno patio (" karadjordjevo ", " salvete " i ostale njegove bljezgarije o povijesnim pravima hrvatskog naroda), tako da nas jedino to spasava da na kraju ove tuzne povijesne epizode u kojoj su srpski i hrvatski narodi bezocno opljackani od svojih " nacionalnih lidera ", ne ispadnemo bash toliko " isti " no, kako je tudman taj svoj hendikep uspjesno iskompenzirao sa obracunom prema srbima u hrvatskoj, vise nego sam uvjeren, da je bog to dopustio, da bi on i milosevic danas u haagu tratili vrijeme igrajuci jedan protiv drugog belu u tom zatvoru.