U nekim državnim službama naročito u policiji, carini i državnom aparatu općenito Srbi su bili i dalje natprosječno zastupljeni, ali je ponovno pojavljivanje hrvatskog nacionalizma prije 1971. kod njih svejedno stvorilo bojazni i sumnjičenja, kojeg je novo hrvatsko vodstvo željelo eliminirati.

@Nostradurus kad već stavljaš link od patriotpokreta, slobodno tim svojim patriotima poruči da niti se narod obrazovao od patriotizma niti nahranio od nacionalizma. prikaži cijeli komentar

Pitanje o naciji i nacionalizmu temu koja obuhvaća najveći dio knjige otvara paradoksalnom konstatacijom da je iznenađenje dominacijom nacionalizma, pa i masovnim nasiljem koje ga često prati iznenađenje koje iznenađuje (15).

Iznenađuje, naime, da su one koji iole ozbiljno proučavaju taj fenomen mogli iznenaditi povratak pojma nacije među kategorije od prvenstvenog značaja, te konfliktni naboj nacionalizma koji se pokazuje neodvojivim od nje.

Strani promatrači naročito neki zapadni diplomati i novinari (kako otkrivaju nedavno objavljeni dokumenti iz američkih i britanskih arhiva) zato su smatrali da je Titova odlučna intervencija protiv hrvatskog nacionalizma bila ne samo opravdana nego i poželjna.

Kuže je savršeno balansirao tim postulatima i baš zato je Dinamo u dva njegova kratka mandata ispisao priče koje će se još generacijama prepričavati. ' 90. je, iako je svjetski čovjek, otvoreno govorio o problemima koji su se tada prešućivali i elokventno pojasnio uzroke hrvatskog nacionalizma koji je i doveo do 13. svibnja.

Vladimir Aksentijevic: u mnogim stvarima se slazemo..... poslije smrti Tita vanjske aveti nahrupile su na SFRJ i pocele pripremati teren za njezino razbijanje.... absolutno se slazem i sa cinjenicom da su tadasnji generali JNA izdali narod jer i drzavu jer nisu pravodobno reagirali i sprijecili ljude poput Milosevica a kasnije i Tudjmana u huskanju nacionalizma i razbijanju drzave... sto vise ti isti generali pokazali su se izuzetno nesposobni kako u sprijecavanju huskanja nacionalista tako i kad je vec do sukoba izmedju Slovenaca, Hrvata i Srba doslo u sprijecavanju eskalacije sukoba gdje su se oni svrstali na stranu Srba i time otpoceli krvavi gradjanski rat..... gdje su i tu pokazali izuzenu nesposobnost jer su vecinu bitaka izgubili uprkos ljudskoj i tehnickoj nadmoci.... e sad nije problem sto se YU raspala, problem je sto je radi tih ljudi poginulo na desetke tisuca ljudi.... a oni su to mogli sve sprijeciti..... ne 90 - te vec 81 kad je to sve krenulo po malo..... napad NATO-a je bio agresorski cin ali posto je Srbija imala takvu reputaciju zbog ratova protiv Hrvata i ostalih agresorski NATO si je to mogao dozvoliti i opravdati pred svijetom.... i za to Srbi mogu zahvaliti istom generalskom kadru na celu sa krvnikom Milosevicem..... na kraju jedino sto mogu dodati je da ste zaj... li moju generaciju i sve generacije poslije jer vi svi ste imali zivot o kakvom mi mozemo samo sanjati..... sve skupa bi vas trebalo biti sramota i da vas to grize do kraja vasih zivota... unistili ste jedino sto je valjalo prikaži cijeli komentar

Kad su kretale političke stranke u Hrvatskoj, godine 1989., govorilo se o idejnim konceptima liberalizma, socijalne demokracije, demokršćanstva, nacionalizma.

Na skupu u Domu sindikata istaknuto je i da se SRS nikad neće odreći srpskog nacionalizma, Srbije, niti Kosova i Metohije.

Toliko ste ogrezli u gluposti da ne vidite kontradiktornosti: ja napišem za što se Vidrić zalagao i kako nije bilo nacionalizma, a vi uopće ništa ne shvačajući meni trkeljate i laprdate sigurno uzdišete od nemoći ko i Ivkošić))))))))))

Program te stranke zasniva se na antagonizmu prema strancima, isticanju finskog nacionalizma i protivljenju Europskoj uniji.

Pod pojmom svesrpskog pokreta Pilar je razumijevao imperijalnu ideju suvremenoga srpskog nacionalizma, koji je u Hrvatskoj pustio korijene 1861. Tada su, prema Pilaru, u Hrvatskom saboru postavljeni prvi zahtjevi za priznavanjem srpske državnosti na hrvatskom području.

Potonji tijek pokazao je jačanje srpskog nacionalizma, koji je ozbiljno namjeravao ujediniti sve Srbe u jednoj državi.

Primjer za to već imamo i u Hrvatskoj: sjetimo se Sanaderova posjeta Velikoj Britaniji i njegove samohvale o suzbijanju nacionalizma kod nas.

Jedna među mnogim sličnostima između nacionalizma i komunizma je sklonost utopiji.

Tako se identifikuje i u kontekst smešta pravi uzrok problema nacionalizma u komunističkoj prošlosti i njegovo rešenje u demokratskoj budućnosti.

Mihajlo Mihajlov, pored Milovana Đilasa najpoznatiji antikomunistički disident Jugoslavije, aktuelni problem nacionalizma posmatra iz jedne drugačije perspektive.

On je verovao u Jugoslaviju bez komunizma, u Srbiju bez nacionalizma, u suverenost naroda bez klasnog pitanja, u komunikativnu racionalnost bez nacionalističke propagande, u demokratski napredak bez fašističkih recidiva.

Komunističku Jugoslaviju, čije je demokratsko dovršenje Đinđić načinio ciljem i svrhom svog političkog angažmana, on je tada označio kao stanje koje leluja između istine i laži. [ 15 ] Pa ipak, njegov projekat dovršenja nije ugledao svetlost dana u istini jugoslovenske demokratije, već u laži srpskog nacionalizma, u sredstvima bez svrhe, u Srbiji bez Đinđića. [ 16 ] Najzad, i političko držanje Zapada u odnosu na dramu jugoslovenskog raspada umnogome je bilo određeno istom logikom dovršenja logikom postkomunističke tranzicije, odnosno predestiniranog razvojnog procesa na čijem kraju se nalazi logos liberalno-demokratskog kapitalizma zbog čega njen početak i pretpostavlja mitomaniju komunističkog totalitarizma, odnosno preddemokratskog nacionalizma.

Srbi su se iz tog stanja probudili u laži svog nacionalizma, gde se i dalje nalaze.

Prema njegovim riječima ona se krije pod krinkom nacionalizma.

Pored sekularnog stanovništva, ljevičara i simpatizera arapskog nacionalizma, protestvuje i veliki broj onih koji se ne svrstavaju ni u jednu od tri skupine (npr. vjernici antiselefiti).

Preminuo je u svom domu u Zagrebu 29. srpnja 2004. do posljednjeg trena vjeran komunističkoj ideji, samoupravnom socijalizmu i borbi protiv nacionalizma.

- Najveća oporbena stranka u Hrvatskoj, i politička snaga koja je nosila čitav proces pristupa EU-u uključujući potpisivanje pristupnog ugovora, promijenila je cijelo vodstvo i odlučila se vratiti natrag temeljima tvrđe desničarske politike i nacionalizma.

Ono što je zapanjujuće u današnjoj Europskoj uniji je pojava političkih pokreta i stranaka koje huškaju na nove oblike nacionalizma pa bio on i regionalno ustrojen, poput padanskog nacionalizma talijanskih sjevernjaka.

Niko od njih neće spomenuti da smo mi posljednja država koja je potpisala taj sporazum i to upravo zahvaljujući tim krebilima iz vlasti, koji su svoje sitnošićarđijske interese gurali i stavljali u prvi plan, sakrivajuči se iza nacionalizma i ugroženosti sopstvenih naroda.

Ono što nalazimo u cijelom Kroatoriju upravo je žižekijansko (koliko god bi sam autor negodovao zbog te karakterizacije) povezivanje malih i velikih događaja, naizgled nepovezanih a u biti identičnih postupaka koji slijede istu logiku (bila ona logika kapitala, medija ili nacionalizma).

Depresija, teškoće u poljoprivredi (zaraze, elementarne nepogode), jačanje nacionalizma, jačanje desnice, velika kriza u vladi (koalicija se ozbiljno uzdrmava), smjene kadrova, problemi u brodogradnji, ribarstvu, štrajkovi, prosvjedi i nemiri.

O tome najbolje svjedoči podatak da su se oboje stavili na raspolaganje Brozu u borbi protiv nacionalizma u Hrvatskoj.

Još smješnije je promatrati kako se iskonski balkanluk teško nosi s političkom korektnošću: Čačiću se tako omaklo da su poželjniji useljenici Ukrajinci od nekih koji su tamnije puti i klanjaju se Alahu, Rudanica je koketirala s antisemitizmom, Kajinu se ne sviđaju homoseksualci, Kerum ne bi zeta Srbina, Mandića su feministice svojedobno proglasile mudologom, Šešelj bi pobio Hrvate i Muslimane, Jergović i Babić prelako upadaju u ognjicu jugoslavenskog nacionalizma, Kuljiš je sklon rasističkim teorijama na temelju oblika lubanje itd.