Srnecovi apstraktni crteži i rijetke slike iz prve polovice pedesetih odaju sljedeća jezična i formalna svojstva: potpuno su lišeni pozivanja na svijet pojavne stvarnosti, umjesto oslonaca na domaći međuratni intimizam i na rani poslijeratni postkubizam bliže im je iskustvo obazrivoga nadrealističkog automatizma, podsjećajući mjestimice na Miróa ili, pak, na apstrakciju kasnoga Kandinskog i time dokazujući da apstrakcija u krugu pripadnika EXAT-a, sudeći po Srnecovu slučaju, obvezno nije strogo geometrijska (kakvom pretežno jest kod Kristla i Picelja) nego je zapravo improvizirana, izvedena slobodnim rukopisom, " lirska " ali, jednako kao i geometrijska, posve je nereferencijalna i nepredmetna.