Tršćansko se namjesništvo sa svoje strane obratilo financijskom prokuratoru te je potvrđujući njegovo mišljenje izložilo sljedeće: U pogledu granice do koje bi se morska obala trebala smatrati takvom uobičajeno je prihvaćeno: da je to onaj dio dokle seže najviša plima, a u skladu s odredbom rimskog prava: quousque maximus fluctus protendit (odredba koja nije uzmogla uai ni u jedan austrijski zakon) pa bi se stoga u konkretnim slueajevima kao odlueujuaa osnova mogla uzeti samo s velikim oprezom i promišljanjem. Uz prethodnu napomenu, piše Stanger, nadalje je zabilježeno: Prema mišljenju ovog ureda cesarsko-kraljevsko namjesništvo ne bi bilo kompetentno da se, u smislu rimskog prava ili prema drugim pravnim ili administrativnim gledištima, oeituje na normativni naein u pogledu granice morske obale, buduai da se odlukom Ministarstva unutarnjih poslova od 17. listopada 1856., br. 17.226/246 kompetenciji političkih vlasti prepušta izričito samo izvanredna odluka o morskoj obali i administrativno rješenje u slučajevima, kad se svojstvo morske obale altlerira u javno dobro. Stanger dalje piše kako se i namjesništvo u Zadru očitovalo također u smislu da u slučaju nedostatka svake zakonske odredbe nije ni neophodno ni oportuno točno odrediti pojam ' morska obala ' u općenito obvezujućem obliku, nego da to radije treba prepustiti praksi, in concreto od slučaja do slučaja, o čemu bi na temelju svojih vlastitih pravnih shvaćanja i uz uzimanje u obzir odgovarajućih momenata i dosadašnjeg običaja svoja rješenja donosili za to nadležni upravni organi. Stanger zaključuje: Objašnjenja financijske prokurature počivaju na netočno citiranom i krivo prevedenom mjestu iz rimskog prava i imala su sudbonosan utjecaj na daljnji razvoj pravnog instituta, budući da su se ovdje od mjerodavne strane postojećim zabludama u pogledu pravne prirode morske obale pridružile i one o samom objektu. Naime, kako Stanger kasnije objašnjava, Fluctus maximus je preveden izrazom ' najviša plima ' samo što fluctus ne znači plima, već samo val, udaranje valova o obalu; plima i oseka se na latinskom kažu: marinorum aestuum accessus et recessus. U studiji se dalje navodi: Povodom sastavljanja zemljišnih knjiga u Istri i Dalmaciji (u 1883. - 1884. godini) pomorska vlast je objelodanila ispravno shvaćanje pravne prirode morske obale; u instrukcijama za niže organe vlasti stoji da na morskoj obali kao javnom dobru ne mogu počivati služnosti; da se protiv prijave služnosti u svezi javnog dobra u postupku sastavljanja zemljišnih knjiga mora zauzeti stav i uložiti prigovor, budući da bi upis takvih prava pretpostavljao postojanje zemljišno knjižnog uloška za javno dobro, što prema 2, 33, odnosno 31 Zakona o sastavljanju zemljišnih knjiga za Istru i Dalmaciju nije slučaj; da takve ' navodne ' služnosti počivaju na ' abuzivnom ' naslovu; da bi upis morske obale u zemljišnu knjigu umjesto u popis javnog dobra istome oduzeo javno-pravni karakter. No, u stvarnosti je dolazilo do potpuno drugačijeg ponašanja javne vlasti, Stanger navodi: Istovremeno su međutim počinjene velike pogreške s obzirom na javno dobro morske obale i neispravno protumačene bitne značajke istoga: državna uprava prodaje dijelove obalne linije kao da se radi o običnom privatnom dobru (ili u najboljem slučaju o državnom vlasništvu). Prodavala se i morska površina, pa čak i morsko dno: Pored obalnog pravca prodavala se i morska površina ili vodena površina, a povremeno i morsko dno.