Vlatko Stefanovski je dost ' neatraktivan i nekomunikativan na bini, uvijek je takav (sinoć puno dinamičniji nego obično)... izuzetan talent, muzičar al ' nije rođen za zvijezdu, ovo ja uvijek za njega velim, na opće zgražanje gitarofila... ali štajes ' jes ', nije zabavljač... pognut prema svojoj gitari, ne diže glavu i sl... pa onda njegova jazz nagnuća, duge solaže... onako da te udavi... na momente skoro zaspah... uvijek volim reći da su jazzeri teški individualci i egocentrici, kad se unesu u svoj instrumental, to može trajati i trajati njegovo maženje s gitarom... predigra, kao u seksu... e sad ja moram čekat ' kol ' ko će njemu trebati da mu nadođe, jel '... u tim razvučenim momentima jebala sam majku organizatoru koji nas je nagur ' o na malu scenu Ljetne pozornice u Opatiji (o debilu, debilu, naguraj nas da nam ne bude zima jel ')...... a onda krene tema (nadošlo mu)... pa te razbije od energije.. ono temeljito prodrma... i publika vrišti... od strasti koja je oslobođena... i ja sretna, ne smeta mi gužva... ni moje umorne noge... takav je Vlatko... blues, američki, na njegov način... još je i sporiji nego u Americi... kao neka potisnuta energija... neka latentna strast... koja će eksplodirati, to mo ' š bit ' siguran... a bre momče svira ludo dobro...