Stariji koji se još sjećaju tih dana kažu da je puno ljudi pobijeno na kraju rata i da nisi ni trebao biti kriv jer je upiranje prstom bio dovoljan dokaz za streljački vod.Većina preživjelih partizana smatra potpuno normalnim ubiti zarobljenika, i Fumić se smješka kad se o tome govori.Man s pištolj uporno pokušava gurnuti glavu u pijesak jer njemu istina ne odgovara i nema tih dokaza koji bi njega razuvjerili čak i da vidi svojim očima ne bi on vjerovao jer nesmije i ne želi vjerovatibio je jedan takav na SRP-ovom forumu, BMT.Djed mi je preživio križni put i dobro znam kako je prošao i on i suborci.Često je govorio da su znali što ih čeka nakon kapitulacije niti jedan se ne bi predao jer bilo je bolje poginuti nego godinama trpiti poniženja ako si već bio tolike sreće i preživio.Pričao je da su sve zarobljenike koji su bili pismeniji od 4 razreda izdvajali i govorili im " Eto vas ćemo prve reintegrirati, da nam pomognete u izgradnji domovine ", tražili su pisare, doktore, pravnike, inžinjere.Tko se javio istu je večer bio streljan ili zaklan.Kada su završili s tim djelom počela su premlaćivanja, poniženja i pljačka obuće i odjeće.A onda na put po Slavoniji do Srbije, prolazak kroz Papuk govorio je neće zaboraviti, išli su kroz srpska sela a Srbi su izlazili iz kuća gađali ih kamenjem, balegom, i moili partizane da im predaju po kojeg.Želje bi im bile uslišane a " odabrani " ubijen u najgorim mukama najčešće premlaćen motkama na smrt.Davali su im otrovane namirnice i vodu, pišali po njima.Ako bi im netko pokušao dati vode ili hrane ubili bi ga bez pardona.No ni po povratku kući nije bilo ništa bolje.Banda je sve popljačkala, nije ostala ni jedna kokoš, ni krava, ni svinja a tavan je pometen.Iz sela preživilo je samo 3 te dane nakon kapitulacije.