I na kraju svega toga shvatim da nije vazna odjeca, obuca, sminka.. mislim vazna je, ali u sitnoj mjeri.. sve sam te godine uz Bozju pomoc polagala ispite, ucila i trudila se.. uz Njegovu pomoc upoznala ljude koji su mi najvise odgovarali i s kojima se najbolje slazem.. i kad zahvaljujem roditeljima na podrsci, novcanoj i moralnoj, na strpljenju, profesorima na redovnim kasnjenjima sto je nama ostavljalo vise vremena za cakulanja haha, ne smijem zaboraviti zahvaliti i Njemu sto me sve to vrijeme vodio u pravom smjeru i sto me stavljao u pravo vrijeme na pravo mjesto.. obitelj je vazna, prijatelji, voljene osobe.. onaj neizmjeran osjecaj koji toliko preplavi da u trenu ostanes bez daha.. to je vazno.. i koliko god se trudili nasminkati se najbolje sto znamo i obuci se u najljepsu odjecu, nista izvanjsko ne moze nadmasiti taj osjecaj ljubavi koji zakola venama..