odjednom je taj moj " novi " prijatelj izvukao pištolj i učinilo mi se da želi ustrijeliti svog kolegu.., no tek sam poslije vidio da taj njegov kolega ima u leđima bodež, vrlo tanke, uske i duge oštrice sa vrlo širokim dijelom koji štiti ruku, asociralo me to na staroegipatske bodeže.., bodež je doletio od jedinog mog suborca koji se još nije predao, uspio je baciti još jedna bodež dok ga nisu ščepali.. izvađeni pištolj je bio namijenjem njemu.. svezali su ga i posjeli pored ostalih koji su tako sjedili, nisu zapravo sjedili, nego su klečali.. dok su oni razgovarli nakoji će ga način ubiti uhvatio me jedan njegov pogled, unatoč mojoj želji da ga izbjegnem.., unatoč očekivanju, u njemu nije bilo mržnje, ljutnje ni predbacivanja, možda samo žaljenje što nisam odabrao umrijeti zajedno s njima, i pokušaj sjvaćanja ili čitanja odgovora u mojim očima; Zašto?.. nije to dugo trajalo uzeli su dosta veliku udarnu bušilicu sa svrdlom za beton i polako mu zavrtali svrdlo u čelo dok su ga dvojica držala.. nakon toga je uslijedila rasprava kako brzo ubiti ostale ali da ipak ne bude bezbolno.. dovezli su jedan stroj, sličan onome koji uz autoceste melje taravu i grmje, sa onim oštrim valjcima odozdola, i time su im počeli kasapiti glave po redu kako su sjedili.. krvi dijelovi lubanja su letjeli ba sve stane, krikovi onih koji nisu umrli odmah su bili zaglušujući... zapravo sam mogao " razumjeti " ove koji to čine, teško je to objasniti, no čini mi se da je nekako cijeli ukupni dojam priče tog svijeta bio odigrati ulogu koju si dobio do kraja sa punim angažmanom.. kao da su i jedni drugi cijelo vrijeme bili svjesni togai prihvatili konačnost i neminovnost svega, i zbog toga nije bilo nikakve eksplicitne mržnje ili primitvnog zla.. nakon toga je netko od njih spomenuo djecu.. i tada sam se probudio..