nisam uvijek tako razmisljala. veza, povezana s pretproslim postom, cija bol jos traje, iako post nije najnoviji, bila je sve, samo ne to. kakve kave s prijateljima, kakva putovanja bez njega, sviranje na estradi? odmah je nastavak nase veze postao upitan. ili bi reakcija bila takva da bi on napravio deset puta goru stvar samo da me povrijedi. zauzvrat sam ja njemu pocela postavljati iste uvjete, pa je trakavica uzela maha, i vise nismo mogli funkcionirati bez svadja i prijetnji. takvo mucenje, da to nisam vise mogla trpiti, nego sam pobjegla glavom bez obzira. veza nakon je bila upravo to. kratka, doduse, ne bih ju ni nazvala pravom vezom, ali vjerovala sam mu. ne u potpunosti, jer sam u njemu stalno trazila dio bivseg, ne nalazeci ga. dok nisam shvatila sto imam. ali onda je bilo malo kasno. nitko nije kriv, no hard feelings. ali kako sam nekome koga sam znala 3 mjeseca mogla vjerovati toliko da me nista nije smetalo, a nekom s kim sam bila dvije i pol godine nisam? i jutros sam shvatila. poruka od prijatelja, koji je odjednom od samoce osjetio privlacnost ka dugogodisnjoj prijateljici. naravno, takve veze su najljepse, ali strah da ce se to dogoditi mom dragom jos dok je sa mnom u vezi je stalno bio tu. znam da to ja necu napraviti, jer to odbijam. nijedno moje prijateljstvo ne smije biti ukaljano hormonima. ali kako znati da se to nece dogoditi, a da cete vi ostati sami i povrijedjeni? jedan izlaz je da svi sto prije zavrsimo sa svojim frendovima. a drugi?