A ponekad pomislim da zaista ne mogu znati dok je ne upoznam, sto je istina... A nekad sam samo želio početi, pa ako i nije ona prava, pa šta ima veze, ima vremena (a i to je istina, velika), bar to imam... vrijeme... ali koliko? mislim, nekad mi se svidi neka osoba, a da je osobno ni ne poznajem, ali nikad se tako nisam upozna s nekim... Možda još hoću... Evo me opet... isti osjećaj kao i kod prošlog posta... ponekad se stvarno osjecam usamljeno... ono, duboko u sebi osjećam tu gotovo neizlječivu tugu, samoću, tu samoću koju samo jedna stvar može izliječiti... a ja je nemam... ili možda imam? Da bar imam... Ali nije to samo stvar, to je nešto puno, puno uzvišenije... Ne mogu vjerovat koje sve gluposti pišem... pa šta je meni? Ako ovo netko pročita, sigurno će mislit da sam šenia... ajoj... ne, al ovaj post je stvarno preglup, bolje da ga ni ne čitam, a zašto ga objavljujem? a neka malo, svi smo mi ljudi... Ali barem danas, bar danas završiti ću s većom nadom nego inače... možda više neću biti tako usamljen, možda... Ne znam, nadam se da je tako, nadam se da postoji netko tko mi moze pomoći... znam da ovo sad sve izgleda kao raštrkani fragmenti bolesnog uma (što više manje i jesu), al to su moja nadanja, moji snovi, moje želje, možda je ostvarivo, možda i ne, možda izliječim samoću, a možda me ona nastavi mučiti dalje i dalje, tko zna dokad... maybe i ' ll find her, maybe i ' ve already found her, maybe she doesn ' t exist at all... but, i ' ll keep looking, and if she ' s here, i ' ll find her.... i iz vec dobro poznatih razloga znate da zelim imat nekoga.... nekog koga mogu usrećiti... nekoga tko će mene usrećiti... kad pomislite kako ustvari ne trazim puno, kad zelim imat nekog (znate o cemu govorim), a opet, meni se to čini tako puno... tako beskrajno puno... čini se tako malo onome tko to ima, onome komu je to svakodnevnica, a i zato mnogi ljudi nisu zahvalni na vezi koju imaju, nego traže nešto drugo, ali ne jer im ovo više ne ide, nego iz pohlepe, požude, želje za posjedovanjem... ja nisam takav i ne želim bit takav... ako ide, super, ako ne ide... onda gotovo, i onda se potraga nastavlja... ali ne svaku večer drugu, nego ono, zaista upoznat nekoga, pa dobro, moze bit i par nekih avantura za jednu dvi večeri, to je normalno, al jedino ako to ima neke granice... ok, sad je stvarno bilo dosta pisanja, ne znam ni ja sam sta vise pisem, neznam uopce mislim li zaista ovo, govorim li to ja ili netko drugi, govori li to moje srce ili razum... ne znam vise nista, bezveze pricam, stvarno ne znam cemu sve ovo... samo se nadam da ce usamljenost proći.... Ajde, dovoljno sam nalupa toga, stvarno bi bilo dosta, ne, ovo stvarno pretjerujem, sutra cu vjerojatno ovo i izbrisat... iako ne volim brisat postove... mozda napravim neki bolji, pa ce ove gluposti biti zaboravljene...