vjenčali su se prilično mladi.. tata je imao 22, mama 20... i ja već na putu... (uvijek ih zezam kako sam bila prisutna na vjenčanju....) nekad kad mi padne napamet da su već u mojim godinama imali dvoje djece, stalan posao, stan, Stojku i svaki petak druženje do ranih jutarnjih sati s ekipom iz zgrade uz remi i alkohol, pitam se kako.. je li im to bilo dosadno, nametnuto, odakle im hrabrost.. ili su bili generacija koja nije toliko filozofirala... svjesna sam da postoji tu vise faktora (ekonomskih, političkih... etc) koji su utjecali na tadašnji način života.. ali nekako mi se naivno čini da je bilo beskrajno lakše... ili je to ona grass is always greener on the other side...