Govori dalje profa o tome kako su svi prije njega jurili sublimnu djevojku, a kad bi mislili da su je ulovili, onda su se ženili, pozivali sela i gradove na svadbu da proslave uspešan završetak lova na ženku; pucali u vazduh, bacali jabuke u koje su bili utisnuti dukati, igrali kola, napijali se do besvesti od sreće, a onda bi, često već na samoj svadbi, utvrdili da je ona devojka, neuhvatljiva i ničija, krišom odmaglila bez traga, ostavivši za sobom svoju dvojnicu, koja je, inače, imala iste crte lica, isti hod, kosu, ruke, sve, ali bi uvek neka sitnica odavala prevaru.