bio jedan šejh, voljeli ga muridi. hizmetili mu. svakakve im priče pričao. nije nekog znanja imao nit prenosio, al bitno je bilo kakav je on u očima murida a ne kakav je on stvarno. ljudi su ga vidjeli onakvim kakvim su željeli da bude. a on je sebe najbolje poznavao. bio je to šejh modernih vremena, ovih naših. egipatski šejh, kuća mu ispod piramide bila. jedno veče sjedne poslije zikra sa muridima u internet klub. i tako, malo se muridi zabavljali po internetu, kad naiđu na drugog šejha. i pozovu svog šejha i pokažu mu tog čovjeka. šejh im kaže " pišite mu i tražite da nam pomogne ". hadžija, ti mu piši. hadžija, mlad murid, pita šejha " a šta da pišem, kako da pomogne ". taj drugi šejh je daleko, čudno je to tako se obraćati nepoznatom čovjeku. i tako hadžija (tako ga je taj šejh podno piramide zvao, a jeste se radilo o hadžiji) sjedne i napiše pismo. dragi baba... mi smo ti i ti, šejh je rekao da nam pomogneš. čudno mu bilo, al šta će, napisao kako mu je njegov šejh naložio. ne prođe za par dana, hadžija na džumu. poslije džume srete ahbaba iz halke. kaže mu ahbab " u našem šejhu živi šejtan, stigla pouzdana vijest ". kako to, jel moguće? tako i tako... i napuste ga svi. i šta će, gdje će. jedni napuste tarikat, jedni odu dalje, jedni se tajno vrate, a jedni, kako ih je bivši šejh naputio, obrate se onom dalekom šejhu. jer, dok si pod bejatom, dužan si slušati šejhovu uputu makar on bio lud.