naša priča počinje u jesen 2002. mjesto radnje - oskudni bar na nekakvom pazariću, a u glavnim ulogama neki ljudi koji o filmu nemaju blage veze. zaključak je jednoglasan, organiziraće se filmski festival i to - amaterskog filma. zapravo, baš i ne festival. više ono nekakva revija, prijaviće se tridesetak autora, uvrh glave pedeset filmova, pa ćemo mi to sve ko fol vrtit u klubovima i ekipa će gledat. prikazaćemo sve šta dođe jer su selekcije bezveze i to nam nije fora. i ispalo je smiješno. unajmili za ured neku sobu u raspad kući iza močvare, došla 74 filma, organizirali projekcije u svim normalnim zagrebačkim klubovima i doveli čak 30 - ak gostiju (iz post-yu zemalja, litve, velike britanije...). filmove smo vrtili preko dva video rekordera, sertić je mijenjao kazete dok su hrvoje i vanja zabavljali mnogobrojnu ekipu. nekako se sve lijepo zarolalo, bilo je krcato i pozitivno, litvanke su čak dobile ekskluzivni sight seeing do aerodroma - u kamionu (pozadi naravno, u prikolici bez cerade, sa hrpom prtljage i građevinskog materijala, prevezo ih nečiji rođo), a brit je je iz prve ruke otkrio moment balkanske kulture i tradicije uživajući u rakiji, na koljenima, uz ciganski tehno... zatvorili spiku sa ljutom drumm ' n ' bassčinom, skupa sa confusionovcima, na prvom ikad illectric funku. da nam nebude dosadno dok čekamo drugi raf, krenemo mi tada misionarski preko clubturea obilazit hrvatske gradove, mjesta, sela, zaseoke, kontejnere i vrtit dio filmova sa rafa u zagrebu. to je tek bio hit. gdjegod išli, kudgod krenuli, netko je bio sretan što smo došli. dvoje ili dvjesto ljudi, potpuno nebitno, upijali su na raf seansama naše ideje, u euforiji počeli snimat filmove i možda najviše doprinjeli debljanju rafa u skoroj budućnosti... bogteneće, ova stvar ima smisla. na drugom rafu 109 filmova. mi ko i prve godine naslagali još hrpu radionica, aktivističkih produkcija, izložbi, koncerata, svega, a programe vrtili u rubnim dijelovima grada, u inat svima, da ekipa iz dubrave ili susedgrada može isto gledat raf. s trećim smo postali činjenica i počeli se debljat. programa i filmova nikad više (130 pristiglih), usidrili se u cezeka trešnjevka i booksi, otkrili kompletan opus bore leeja, pojavilo se nekoliko genijalnih block bustera napravljenih samo za raf, ljudi bili sretni i napokon nas skontali mediji i gradske vlasti. u pošti nas je na četvrtom dočekalo 180 filmova i više od 25 sati trajanja samo glavnog programa. mi u sreći ubacili skoro još tolko u raznorazne popratne programe i krvavom tehničaru dobrano skratili život. pero razvalio dizajn, u medijima di prneš raf, a čak je i ministarstvo dalo pare. potvrdili se kao možda najveća smotra amaterskog filma u regiji i bila je frka kolko ćemo trajat 2006.... ipak, uz mnogobrojne restrikcije što se slanja filmova tiče (koje naravski nismo uopće poštivali i na kraju smo još i izmislili programe za sve one filmove koji se ko fol nisu mogli prijavit po pravilima...), u 2006. smo sve skupa izvrtili oko 300 komada. od srbije do tokija. i dospjeli na naslovnice dnevnih novina zbog 3 pornića koje smo prikazali u kustošiji, od kojih se u jednom seksaju životinje, u drugom nema seksa, a treći je pravi home video kakav smo htjeli. hehe. 6. izdanje raf-a, a od ove godine smo ko i svi pravi šminkeri u centru grada - kinu central.