vidim da se je povela zanimljiva rasprava o braku, za i protiv. ženio sam se u općini i crkvi. u općini jer je tako moralo biti, u crkvi zbog njene i moje obitelji. s onim gore sam davno rasčistio odnose, tako da smo se vjenčali u crkvi bez ispovjedi i pričesti. ako netko misli da to ne ide tako, ide ide, ako su ti svećenici susjedi, dugogodišnji znanci i prijatelji. da sam onda imao današnju pamet, ne bih se ženio, zašto plaćati takse, mijenjati i vaditi dokumente, gubiti vrijeme i što je najgorje, ako bi se rastajali, morali bi proći kompletnu birokratsku proceduru, još da me neki nedotupan (ica) prethodno uvjerava da to nije baš pametno. ukoliko dvoje razumnih ljudi živi zajedno i jednog dana im dosadi, raspad zajednice je jednostavan na vel ' ku žalost birokrata. žene više naginju braku, to je razumljivo zbog njihove biološke uloge i nade da će mužić teže odlepršati zbog eto tog vjenčanog lista i komplikacija kojima on baš i nije sklon. imam znance koji baš lepo godinama žive u " divljem braku ". čak su si i prstene nataknuli. taj termin - divlji brak su smislili opaki (ranije apostrofirani) zagovarači braka. što se imovine tiće, sve se može regulirati ugovorom, pošteno razdijeliti ili kao u nekom lošem braku - sudski, no bez uvjeravanja, pa brakorazvodne parnice, mjenjanja dokumenata... (Zlaja 22.07.2008., 17:56:25)