Kad idemo Juri u posjetu, moja djeca vesele sa kao da npr. idemo u lunapark... u njega pseto, skakutavo čudo, a pusti se čapati (da ne velim voli djecu, što mi se ipak čini nemoguće).... pa kornjače, djeca ih vade iz vode, preseljavaju u drugu vodu, naprosto uživaju... gdje god se okreneš, ima zanimacija.. magnetići na frižideru... vaza s paunovim perjem... u njega stan je neka vrsta skladišta natrpanog predmetima što se desetljećima skupljaju, generacijski predmeti što vežu sjećanja... drže te u nekom prošlom, romantičnijem vremenu... prastare neupotrebljive knjige... o počecima informatike, tranzistorskim tehnikama... udžbenici iz elektrotehnike, izdanja iz ' 56... milijuni raznih skripti, nagurani u nepregledne police... da nešto i zatreba, nema šanse pronaći... moje dijete ugleda neke drvene patke... male... u ormaru s knjigama... pa ih zaljubljeno gleda... ' ajde dobro, dat ću ti jednu patku pošto imam tri reče... al ' vidim da ga srce boli da rastavlja svoje jato... teško mu je to... meni žao da mu nanosimo bol... odustajemo od patke... al ' smo mu oteli jednog plišanog miša... tko zna kojeg djeteta igračku iz prošlog života... veli jučer sanjao sam vas... zbog onog miša... da će ga djeca moja (27, 20) tražiti a ja sam dao tuđoj... grižnja savjesti ga mori... darling, ti moraš, ti stvarno moraš riješiti se tih stvari ako ćeš biti zdrav (ja ga zabrinuto gledam)... u njegovom stanu sve stvari imaju sivu patinu... štagod moja djeca uzmu, ja prvo onjušim... očekujući neki kužan stari zadah raspadanja... začudo, te stvari su bez mirisa... ili sam stvarno prehlađena... feng shui filozofija trebala bi uzeti primjer Jure i njegovog stana kao nešto što je pogubno za čovjeka, pogubno za insana... ovdje zamišljam feng shui priručnik u kojem je Jurina slika... on beživotno visi na stupu srama, praznog pogleda... oko vrata mu obješen natpis NIJE BACAO STARE STVARI