Hrvatski igrani film pokušava razviti razne pregovaračke kodove izbjegavanjem produkcija partizanskih filmova (od Marjanovićeve Zastave 1949. do 1956. nije snimljen partizanski film, a i tada snimljen Bauerov Ne okreći se sine i Marjanovićeva Opsada itekako su išli protiv ideološke struje partizanskoga filma), izumom podžanra komornog partizanskog filma, ogledavanjem u raznim žanrovima (skoro je svaki film do kraja pedesetih pokus u drugome žanru), pokušajima s različitim tipovima realizma sve dok stega nad filmom nije popustila u onome trenutku kad je država desetak godina kasnije, konsolidirana i naturalizirana, zapravo odustala od izravne kontrole nad filmom, zadovoljivši se pravovjernim partizanskim spektaklima (crveni val) i partizanskim akcijskim filmovima (partizanski vestern) ujedno i najgledanijima u Jugoslaviji te, generalno uzevši, toleriranjem umjetničkih filmova koji su joj donosili demokratski legitimitet pred svijetom. (Uostalom, najvažniji medij, a time i primarni državni ideološki aparat tad postaje televizija.)