nedjelja popodne, stiže poruka " mozes li me nazvati? ", pošiljatelj Malecka. ajde da čujem, iako znam, nešto treba. navikao sam viđati broj njenog telefona kad trebam pokazati koliko sam plemenit i drag. - bog, Malecka, reci što trebaš? - kako znaš da nešto trebam? daj, sigurno me zoveš kako bi pričali o zalasku sunca nad krošnje hrastova, o livadi šarenoj od boja i mirisa, o dvije zagrljene sjenke što trepere po zidu u svjetlosti svijeća, o Vivaldiju i četiri godišnja doba, o beskonačno mnogo tvojih nedosanjanih snova. o tome? ne, trebaš me nešto, ponovo. - htjeli smo u kino, ali nema ulaznica. znaš velika je gužva, možeš li nabaviti četiri ulaznice? - četiri ulaznice? zbog toga me zoveš? ajde, riješit ću ti to. nazovem te sutra da ti javim dan i sat, u redu. - baš si srce ulaznice za kino. neki baš ne znaju gdje je granica, ona zamišljena crta između dvije krajnosti. nazivam u ponedjeljak direktoricu kina. dva-tri komplimenta i obećana kava, karte za utorak čekaju na blagajni. pozivam Malecku. ne javlja se. mislim radi. pošaljem sms " ulaznice na blagajni sutra u 20:30 ". u 19 još uvijek ništa. pozivam ponovo. karte sam rezervirao na svoju grbu, ne tražim često uslugu simpatične direktorice i nije fer zajebati njenu susretljivost. pozivam ponovo. ne javlja se. osjećaj prevarenosti zakrulji mi u stomaku. jebote, četiri kino ulaznice, praviti sprdačinu za stotinu kuna, glumiti Boga pred nekoliko klinaca za koje je odlazak u kino kulturni šok. e, budalo jedna, dao si se nasankati. ponoć. uzimam privatni telefon (taj joj je broj nepoznat) i nazivam. javlja se. po glasu čujem probudio sam je.