Iznimku čini Ivo Frangeš koji u svom monografskom, prigodničarskom, tekstu Milutin Cihlar Nehajev (predavanje održano u Senju 5. srpnja 1962, tiskano u spomen knjizi na str. 11 - 19 i u ÂťRiječkoj revijiÂŤ II/1962, br. 3 - 4, str. 16 - 23) ukratko interpretira roman Vuci, ali u kontekstu stvaralaštva Milutina Cihlara Nehajeva, a ne u kontekstu žanra u kojem je roman napisan, tako da, u pristupu romanu, i ne upotrebljava genološku oznaku: Međutim, ta je Nehajevljeva sposobnost kretanja kroz suvremeno i prošlo, kulminirala u njegovu drugom romanu Vuci, koji govori o jednoj značajnoj obitelji iz hrvatske prošlosti, o Frankopanima, i to u času kad oni predstavaljaju veliku evropsku snagu; Krsto Frankopan kao žrtva glupog i besmislenog slučaja pogiba 1527, kad je u naponu snage i kad je zaista mogao da, recimo slobodno, dade sasvim drugačiji smjer hrvatskoj historiji. (...) Tu on na neki način, ako hoćemo, odgovara sam sebi, polemizira sam sa sobom, u ime upravo matoševskog kulta energije, borbenosti, čvrstoće, u ime svega onoga što je bilo negirano u njegovim ranijim djelima u romanu ÂťBijegÂŤ i ostalim njegovim novelama. (Milutin Cihlar Nehajev.