Živimo, da bismo mogli umrijeti Umiremo, kako bi nastavili živjeti A između ove dv ' je povezane Krajnosti Sunčanih Očiju, Sjećamo se, da smo umjeli jako voljeti Bez obzira, kako Ljubav znala boljeti Na nju je jedino i vrijedno sjećat ' se Vječitoj Ljubavi, zaklet ' i obećat ' se To sam činio i prije, mnogo, dosta puta Nadam se samo, da nisam skrenuo sa tog Ljubavnoga Puta Jer želim da, evo, rado činim isto i sad Duhovno sazreo, Tjelesno vitalan i mlad Rad, da ponovno postanem Ovisnikom Zaljubljenosti Neću nipošto da primjetiš, Kako nastojim ti se dopasti Ne mogu Ljubav prosto svesti Na primitivne Dimenzije i Okvire Mada žestoke Vatre u meni pire Divljaju, pa se naglo smire Tjerane Vjetrovima tvoje Blizine Tvoje Privlačnosti Molim te... Oprosti, Ne želim da znaš šta se u meni tačno zbiva Ne, nisi ti nikako tomu kriva, Stvari se same, nekontrolirano, dešavaju Ljudi se bacaju u Struje Ljubavi Pa onda traže da ih drugi spašavaju E ja to neću, sam ću da učim u njoj da plivam Pred sobom i iza sebe Bezbroj Šansi i Prilika ja još imam Pa valjda, barem Jedna, na mene negje čeka Kao što ja na Nju, pa makar i dovijeka Neka, neka... Strpljenju nikad Kraja Na Putu Ljubavi sigurno postoji moja Postaja Oaza, gdje mogu okrijepiti Glad i Žeđ Datula, slatka kao Šećer Smeđ Iz čijeg Sjemena će izniknuti Život nov Zagrljaj Ljubavi kao Dom, Poljupci kao Krov Osjećam taj Zov Genetski je usađen u mene Probudi se uvijek kad osjeti da treba Promjene Smjene, tipa Jutarnja i Noćna Ljubav je Sila Moćna Treba je samo usmjeriti kako treba Pa možda, podignemo Zemlju sve do Neba