drag moje, ja sam bila u braku s čovjekom koji je patio od edipovog kompleksa, doslovce.. dala sam sve od sebe i na kraju - se rastala. iskreno, niti jedne sekunde nisam požalial iako sam ga beskrajno voljela, imali smo svadbu iz snova, početak veze kakvog svatko priželjkuje... a onda se pojavila ' ona ' - mama. dok se nismo oženili držala se koliko toliko po strani, a onda je krvopija sjela na našu grbaču, financijski, emotivno i svakako.. budući da ju je muž ostavio (očuh mog bivšeg muža) radi mlađe i s njom osnovao obitelj, a njih ostavio u dugovima, hipotekama, njoj je izlaz iz svega i nastavak ' snobovskog ' života bio njezin sinčić, tj moj muž kojeg je doslovce bacila na noge svojim žalopojkama da je jadna, da si ne može priuštiti nove Chanelove kostime, da ima ' ofucane ' prošlogodišnje, da nikako da se odmori i otputuje negdje daleko i odmori (od čega?), i tako malo po malo (iako smo živjeli odvojeno) moj muž je počepo dane provoditi kod nje i s njom (po shoppinzima), na vikendici, u tolikoj mjeri da su me prijatelji znali pitati: pa s kim je stalno to tvoj muž?? neka stara žena s njim na špici, na kavama, po dućanima... a ja sam za to vrijeme morala šutjeti i klimati glavom jer je ona bila ' jadna i napuštena ' od muža.. i tako malo po malo naš se brak počeo raspadati, njega je sva manje bilo doma, meni prigovarao da se ne želim družiti s mamicom i tako joj olakšati agoniju (neimanja novog Chanelovog kostima).. i koliko god sam se trudila spasiti naš brak nažalost nisam uspjela, nakon 3 godine smo se odlučili rastati. danas živim sa svojim novim dečkom, imamo dijete, njemu smo prioritet dijete i ja, a mamica (koja je daleko skromnija i jednostavnija žena koja shvaća da joj sin ima život) je tu kad zatreba, ni previše, ni premalo.. čime sam odagnala sve sumnje da je ipak problem u meni i što me uporno moj bivši muž želio uvjeriti.. on danas živi s nekom sponzorušom koja čak i fizički liči na mamu, s mamom si je super (što je dokaz da nismo svi isti i da nekima, možda iz nekih interesa, neke stvari i odgovaraju), zajedno čak žive u kući s mamom, sretni i veseli. ja sam isto tako sretna, riješila sam se čovjeka koji boluje od teškog oblika edipovog kompleksa i imam novi, bolji i ljepši život svatko je krojač svoje sudbine, netko radi ljubavi će sve istrpjeti, pitanje koliko nas takva žrtva čini sretnima.. mene nije. jer smatram da zavjet braka podrazumijeva međusobnu podršku partner, ljubav i poštovanje, a ne žalovanje s nekom sebičnom, materijalnom babuskarom koja vidi samo - sebe