Mislilac priželjkuje pjesniku da čuje kako neizgovorene tako i izgovorene riječi i uzdigne ih u svoj jezik, jezik pjesništva.

Izložba nosi naziv« Transformacije: Angel », a nastala je u suradnji Queer Zagreba i fotografa Damiana Nenadića te ujedno predstavlja posljednji dio projekta« Neizgovorene predaje ».

ima li čovjek dušu? naravno, kako bi bez nje. priznajem sretao sam neke što su se trudili da je dobro prikriju, ali... a gdje li se, dovraga, nalazi taj organ kad ga do sada nisam uspio naći niti u jednom anatomskom atlasu svijeta. a tražio sam, od onih staroegipatskih do najsuvremenijih internetskih. tek nešto malo srednjovjekovnih naznaka o njenom postojanja uvjerava me da je tu negdje, u dubini nakupine jednostavnih stanica što su, na nagovor prevaranta Gena, odlučili sklepati ovaj organizam što ga nosim (bez da su za njega tražili moju ikakvu privolu). i koju bi to onda svrhu trebao imati jedan takav nevidljivi organ u ovom mom mehanizmu u kojem svaki njegov djelić ima svoju strogo definiranu ulogu. jedino što mi pada na pamet jest skladište. ali ne ono skladište u koje se slaže gotova roba spremna za lifrovanje po trgovinama. takvo više prilići mozgu. nakupina informacija kao nekakav repromterijal u mozgu prođe kroz završnu obradu i onda se uskladišti sve dok se ne plasira dalje kao dobro uklopljen stav. ne, nije to ni ono skladište otpadnog materijala koje nikom ne treba i gomila se dok ne dođe neko povoljno vrijeme da ga se isprazni na deponiju nepotrebnih stvari. nije moja duša takvo skladište. to je skladište naizgled nepotrebno potrebnih stvari, ona drvena polica u kutu podruma, ona kartonska kutija u garaži što se rijetko otvara, ono krilo ormara koja se nikad ne preslagiva, onaj tamni kutak sobe u kojem se ne briše prašina, djelić tavana iza zavjese od paučine, velika drvena škrinja u kojoj su bez reda i smisla pobacani misli, osjećaji i sjećanja. sve što za života skupih, i onog dobrog i onog lošeg, a što, iz bilo kog razloga, ne htjedoh ili nemogah pokazati ili izreći, sve što sam trebao, a nisam uradio, sve što sam htio, a nisam znao ili smio, bacih u tu kartonsku kutiju, tu nepreslagivanu policu, tu drvenu škrinju ojačanu ukrasima od kovanog željeza i zabravljenu velikim metalnim klučem i ostavih da samuje zaboravljeno. i prisiljavam se, svaki put kad iznova u tu škrinju ubacujem neke nedosanjane snove, neke neizrečene istine što bole više od laži, neke događaje što prijete da postanu uspomene, da ne pogledam, da ne prevrćem, da ne kopam po tim beskorisno korisnim sitnicama jer znam u kakvoj se posudi otrov čuva. i okrećem pogled, kad uz škripu zahrđalih šarki podižem taj poklopac od stoljetne hrastovine, jer znam kako blješte odbaćene misli, znam kako sladunjavom pjesmom, kao sirene odiseja, mame neizgovorene rijeći ' volim te ', jer znam kako tužno zapomaže, kao ostavljeni ranjenik na bojištu, jedna lipanjska noć. i pokušavam, s vremena na vrijeme, izprazniti djelić te pretrpane škrinje izvlačeći, nasumice, iz te gomile, neke stvarčice i ostavljati ih, kao igračku u izlogu, na jednoj stranici bloga, potajno se nadajući da će se nekom dovoljno dopasti da je uzme sebi, da završi u nečijoj pretrpanoj škrinji. u jednom takvom otvranju tog skladišta velikih sitnica, negdje s kraja prošle godine, neoprezno sam, iz tog zatočeništva, pustio neka prastara sjećanja. pokazalo se da nisu zaboravila svoga tamničara i osveta je bila... baš onakva kako se mogu osvetiti neka sjećanja. i što sam mogao? boriti se protiv njih? nisam navikao boriti se sam protiv sebe, ne znam kojim se to oružijem suprostaviti sebi... možda je kukavički, ali pobjegao sam bez riječi, s par nabrzinu skupljenih stvari i djelićem plavokose Stvarnosti, ostavljajući da neki šinteri po zadatku i iz zadovoljstva pohvataju odbjegle krvoloke...

Sve su pričice dobro obavijene i zagrijane humorom ispod kojeg se naslućuju neizgovorene osobne tragedije protagonista zbog kojih su oni odustali od stvaranja, ili barem svijet više nije imao uvid u njihovo stvaranje.

U njoj na svoj karakterističan način obrađuje fragmente svakodnevice, neizgovorene riječi, kloneći se velikih priča, zapleta i gesta, pronalazeći dramu i poeziju u naizgled banalnim životnim situacijama.

Tema ženske seksualnosti vibrira na rubu svake izgovorene riječi, a još više svake neizgovorene, tajne naznake, pa ova dramaturgija na svoj način pravi upit nad prirodom same seksualnosti.

Izabrao je tvoj " glas " da iz tišine neizgovorene riječi GRMI sa tisuća " oltara " istovremeno, a ostaje u bolničkoj sobi, u tom najsvetijem Tabernakulu iz kojega Njegovo SRCE obasjava svijet zrakama NAJŽARČE LJUBAVI poručujući patnicima da su oni bogatstvo Njegovo...

McDonoughova zamisao zahvaćala je cjelinu, ali ne i detalje, koji su, vrlo često, ostajali nedorečeni, kao što su glazbene misli ostajale neizgovorene do kraja.

U svom sam džepu nosila pisma-molitve svojih učenika, a u mom su srcu bile ispisane mnoge neizgovorene molitve, posebno za tatino obraćenje i njegovo zdravlje koje je bilo ozbiljno narušeno nakon infarkta i moždanog udara.

Osjetih tvoju blizinu kroz neizgovorene riječi, sporazumjevali smo se odkucajuma srca.

teško je grabeći nesnalažljivim prstima po tipkovnici pronaći put do izraza teško je odraziti sliku iz sebe nikakva ogledala još ne crtaju takve prizore po alejama tišine teško je opisati vrućinu onu koju samo krv ima ne trgaj me od sebe kao meso od gole kosti umaraju me nadanja umaraju me priče ponavljanja bez smisla repetitio est mater studiorum umorna sam od znanja i od spoznavanja nadasve, ponajviše umorna od ponavljanja obgrli me radošću i svojim danima bez sumnji zašto sumnjaš danas jesi sutra nisi dok danas traje analize su posve suvišne to zaključujem tek analizirajući situaciju asimiliram poglede oko sebe oni me nikad nisu vidjeli tako pravu krvavu i rasječenu ja se samo smijem divno zar ne kako samo reći neizgovorene stvari uvijek sam u previranjima i potrazi za višim ništa ne mogu sama poznaješ li ti samo razmaz kista na krhkom bijelom listu onaj koji si načinio istog trenutka kad sam ti se osmijehnula po prvi put možda posve nenamjerno s krivim razlogom vidiš li me obojanu životom kako stojim u gužvi spokojno čvrsto kao bijeli obli kamen usred riječnog brzaca.

Dakle ukratko ja sam onaj biser cija je prva recenica upucena tebi bila " Zar i ti kopiras nesto od njega " (misleci pritom na Stiva ili Danijela ako ti je to poznatije iz tvoje grupe na prvoj godini) jednom davno ispred oglasne ploce sa rokovima, ja sam takodjer lik koji ti je dosadjivao prilikom priprema za kolokvij iz fizike i nekih zaostalih priprema za IGD, koji je stajao iza tebe jedanput ili dvaput u redu za nazovi rucak u kantini fer-a, progovorivsi pri tom ukupno 3 recenice na prvoj od tih prilika, pricala si o tome kako ste nedavno ti i kolegica stajale iza para koji se je svadjao cijelim putem da bi na kraju izasli iz reda koliko se sjecam, i tih momenata nema jos puno koliko me pamcenje sluzi, jedno bok dok si telefonirala ispred cvjetnog jednoga dana na pocetku ljeta, a ja prolazio pored sa vec spomenutim Danijelom i par posudjivanja biljeznice iz fizike, od koje si rekla da imas i boljih.Ako si dosada povezala tko ti to u stvari pise, vjerovatno se pitas zasto to radim, ili u svakom slucaju zasto sada.Ima vise razloga od kojih vecina ni meni nisu potpuno jasni, ali u svakom slucaju jednom si se slozila sa mojom konstatacijom da si izgleda nemamo sto reci osim bok.To ipak nije u potpunosti tocno, jer bar s moje strane ima i ponesto osim toga.Znam da je sada kasno za to, ali stara poslovica kaze bolje ikad nego nikad, ne znam da li je to tocno, medjutim znam da postoje neke stvari koje ti nikad nisam imao snage reci u lice, a za koje ne zelim da vjecno ostanu neizgovorene sto bi se kako sada stvari stoje upraavo dogodilo, ako ostanem pri klasicnijim oblicima komunikacije, ili u ovom slucaju prije nekomunikacije.

Tretman čeljusti, u trajanju od 60 min, pomaže kod problema s govorom, jedenjem, zijevanjem, gutanjem, neravnotežom, bruksizmom, oslobađa neizgovorene riječi i emocije.

E sad, zamisli, dok se tako smrzavaš imaš nekoga, ne obavezno fizički prisutnog, koga možeš psovat.. nekog kome možeš ispsovat sve ljute psovke koje te grizu iz ko zna kojeg razloga, neizgovorene, a sad baš onako teško sjele na dušu i baš slatko na usta.

Neizgovorene riječi zasigurno su jedna od najopasnijih kategorija za vaše psihičko, fizičko, ali ponajviše emotivno zdravlje i stanje.

Čakre igraju važnu ulogu u ananda jogi, kao i neizgovorene afirmacije.

Okrene leđa gazdi i čvrstim i brzim koracima odjuri u malu garderobu, dok je gazda bijesno buljio za njom, sa mukom gutajući neizgovorene psovke i uvrede, a ostale namještenice, pored kojih je prolazila, ispraćale je sa osmjesima podrške.

Meni su ti najdraže neizgovorene, nevidljive.... nîti fine, kako ono dervo stihove jednoć spojio pa smo ih još prevodili na ingliš

Sve, i moje tajne misli, i moje neizgovorene želje i zahtjeve.

Postoji li govor koji imate sa određenim osobama, kao što postoje neizgovorene riječi kad komunicirate sa najboljim prijateljem ili prijateljicom?

Ironiju i komiku autor ne zanemaruje te ih donosi putem vrckavih dijaloga, a po efektnosti posebno se ističu česte sarkazmom ispunjene mišljene a neizgovorene, duhovite replike koje ocrtavaju neiskren, ciničan odnos među sugovornicima.

Rekao si da sam se ja promijenila, da sam prije bila savršena, da sam čitala tvoje neizgovorene želje

Neizgovorene emocije, nagomilani stres koji nismo izbacili, polako ali sigurno onečišćuju tijelo negativnom energijom i postupno nas mijenjaju.

Sv. Leopolde Mandiću, Sv. Ante, Majčice Božja hvala vam za vaš zagovor; za uslišane, neizgovorene, molitve iz dubine srca i duše.

I kako to inače biva, uskoro su sve tržnice u okolici brujale o njegovoj čudnovatoj sposobnosti biranja paprike, a trgovci-nakupci strahovali od svake njegove riječi, kako izgovorene, tako i one neizgovorene, pa čak i one tek smišljene

Teška poput olova Zabada svoje oštre kanđe U mir noći U tišinu dana U riječi neizgovorene Lažne osmjehe Slučajnim prolaznicima i susjedima Čak i najbližima Koji ne vide i ne čuju Od svojih užurbanih koraka I sanja koje snuju A boli Jako I prokleto boli Do vriska zatomljenog U duši Zarobljenog Ništa veselo i lijepo Samo strašna ružnoća Ta prokleta samoća.

Bog ne samo da ne trpi slobodnu štampu i riječ, već zabranjuje i proganja još neizgovorene misli koje bi mu mogle biti neprijatne.

Neizgovorene riječi kaplju kao suho zlato i pretaču se u antologiju ljubavi.

Teško je, dragi prijatelju, jer nam danas tuga spava na srcu i pritišću nas neizgovorene riječi.

Rečene su stvari koje su bile neizgovorene mnogo godina.