U početku uputivši na krivi trag, kao da će postati kakav sundance-indie road-movie na tragu Mitrevskog Balcancana, Male miss Amerike ili Izleta Alice Nellis (a spomenuti treba i ponešto produljeno repetitivno snimanje reklame protagonistice, kao naglašivača njene frustracije, što međutim postaje anorganski suvišno za ostatak filmskog materijala), Najsretnija djevojka na svijetu estetikom minimalizma smirenim dokumentarističkim pristupom (uporabom dugih, gotovo statičnih kadrova), spretnom karakterizacijom (ekonomičan i inteligentan scenarij) i low-key glumom u cjelini donosi osvježujuću i realističnu gorko-slatku, humanu, nadasve prirodnu i besprimjernu priču.