to je, naime, prva rečenica koju sam čula jutros, nakon što sam se uspjela iskobeljat iz kreveta, i lagano nadrkana projurila kupaonom uz psovke o kašnjenju i mržnji koju sam, iako odmorena, odmah počela gajiti prema firmi u koju sam još pola sata ranije trebala krenuti. ta je rečenica izišla iz nasmijanih usta moje svekrve to be. svejedno sam joj dala poklončić i popila kavu s njom. ne, nisam pocrnila, no to nismo ni očekivali. odnosno, jesam pocrnila, ali ne onoliko da bi, na sprženu kožu navikle oči našeg solarij društva, to odobravale. u stvarnost sam vraćena pomalo okrutno. na poslu me nisu očekivali do sutra. pa je nestalo struje. pa sam sat vremena u najglupljoj banci na svijetu, s najjadnijim zaposlenicama na svijetu, čekala papir koji nisam dočekala, da bi me gospođa nazvala nakon 15 minuta i rekla da je papir tu, no da do njega mogu doći tek, naravno, sutra. jesen će doći u onoj istoj nemilosrdnosti u kojoj uvijek dolazi. oblačna, kišna, s uvijek istim problemima jesenske šeme, jesenske garderobe i jesenske najave zime. ova će jesen doći u nemilosrdnosti koju donosi predizborna kampanja. no, ova će jesen biti mrvicu drugačija. kad se uspijem ugurat u faks, posao, politiku i još malo posla, večeri će doći u zagrljaju jednog divnog dečka koji, meni sasvim nevjerojatno, još uvijek ima dovoljno strpljenja za pms, ms i post ms raspoloženja u koja povremeno upadam. opet moram poradit na buttonu, mazohistu i grinči. i opet mi treba pomoć sa strane. opet moram poradit na karijeri. tu mi treba pomoć investicijskih fondova, pretpristupnih fondova, i ostalih dragih ljudi koji su spremni pomoći mladim ljudima koji imaju super ideje za biznis, ali nemaju dovoljno para da te ideje ostvare. samo budale se ne mijenjaju, a ja nisam budala. jednog dana ću se smijati svim svađama buttona i mazohista. jednog dana ću se smijati svim mazohistovim pobjedama, svim grinčinim napadajima, i svim buttonovim porazima. jednog dana. ja sam vega, i vama sam super. dobro vam pišem, ne trebaju vam slike da me čitate, jel da. slažete se sa mnom, pozdravljate me, falim vam kad dugo ne pišem, slažete se kad pizdim, volite sa mnom, mrzite sa mnom, ljutite se, odobravate, ili ne. guštate u mojim kaosima gotovo kao i ja, smijete se svađama u mojoj glavi, gotovo kao i ja, ljutite se na mazohista, podržavate buttona, kao i ja, čak vam je i grinča ponekad simpatična. vega je dio mene. a ja sam ponekad luda. ljubomorna sam. živčana sam. lako me se povrijedi, iako ponekad glumim da me se nije povrijedilo. često mi je knedla u grlu, ali plačem samo kad je knedla prevelika. pametna sam, iako se ponekad tako ne osjećam. imam nisku toleranciju na bol. kad volim, dajem sve. trenutno volim. ne mrzim, ali kad zamjerim, zamjerim potpuno. opraštam. rijetko zaboravljam. zgodna sam. ali sebi, nikad dovoljno. imam celulit. i bore. dvije kile previše, skupljene su oko struka i bokova. šapnut ću vam nešto. i vega, i ja, se bojimo. ne onoga što bi se moglo dogoditi, to su ionako sasvim normalni strahovi na koje smo i vega i ja već nekako navikle, iako se s njima ni najmanje još nismo sprijateljile. patiti je lako, jer znamo što nas čeka. i znamo da bi moglo biti petsto puta gore, ali ipak, znamo otprilike kako je to. i vega, i ja, se bojimo onoga što se ne bi moglo dogoditi. neki od vas će shvatiti na što mislim. tim nekima šaljem jedan veliki pozdrav, i jedno " idemo u nove pobjede ". jednom šaljem pusu. hani... idemo u nove pobjede, jel da...