jučer sam rekla mužu. boljelo je, peklo je, ali nisam mogla izdržati taj pritisak, tu silu koja me vodila. pozvala sam ga da idemo sjesti u park i rekla da sam zavoljela drugog čovjeka. i da ga ne želim više unesrećivati sa sobom, da želim da nađe sreću u životu s ženom koja će ga nepodijeljeno voljeti. kako je to bilo teško. plakala sam, a njemu su oči bile pune suza. zašto sad kad nam je tek krenulo u životu? ali, ne mogu se ja praviti da je sve ok i dalje živjeti u laži prema njemu, prema ljubavniku i na kraju krajeva prema samoj sebi. tko sam ja..? uzela sam svoje stvari i otišla kod bake. odlučila sam neko vrijeme biti sama bez obojice i razmišljati o sebi i SVOJIM željama neovisno o mužu, neovisno o ljubavniku. za sada nemam pojma. u meni tisuću glasova. osjećam gadnu, gadnu grižnju savjesti zbog muža. bojim se za njega, da ću ga užasno unesrećiti, da se zbog mene nikad više neće oženiti. ali, zar nije veća nesreća za njega koji je vjeran, koji više od svega želi obitelj ovakva veza sa ženom koja ima ljubavnika? na kraju sve je bilo mirno, dostojanstveno. bez obzira na sve ružne trenutke, ja njega volim i uvijek ću ga voljeti. ali, ljubav nekad nije dovoljna da budemo sretni. i on se slaže s time. da, voli me, ali... jebeš sad ljubav. gdje je poštovanje, gdje su sve one prave vrijednosti koje drže jedan par na okupu? ok, može se razumijeti neka avantura, ali voljeti drugog čovjeka i biti s mužem, davati lažnu nadu mužu, lagati ga... pa što je to? peče me sve i najradije bi, iskreno, da bude sve kako je bilo. s mužem imam sigurnost i komociju i ljubavnika za slatke trenutke. ali i u svemu tome nisam bila istinski sretna, kad sam to imala. duša, ono nešto duboko umeni je tražila nešto drugo, nešto čisto. i ljubavnik je sam protiv svih. sva nejgova obitelj, prijatelji mu kažu da je budala i kreten i da se vrati ženi. protiv mene je osjećaj nesigurnosti, krivnje, to što mi je sada u ovom momentu sve apstraktno i daleko.