ovo je trebalo bit nešt o materiji, al pisao sam kak su misli dolazile. bez previše spajanja. a materija? pa to je jednostavno. nožem bodeš čovjeka. što radiš? režeš nožem paradajz za doručak. što radiš? pa materija nam je ostavljena na korištenje. nije zlo dok od nje to ne napravimo. a kao i čovjek, ova naša planeta ima gomilu neotkrivenih il neprepoznatih potencijala tak da eden, utopija il raj nije samo san. to je tu. a mi smo dobili priliku da stvaramo il uništavamo. a neko će možda reći, pa i paradajz je živ. ma daj čovječe ti si onda otišao daleko i ostao tamo. gle o čemu ja tu pišem. di smo mi od toga. mislim kak jedino što bi se trebalo desit da ova šarolika ekipa od 6 i neš mlrd. ljudi progleda je bog. bože dogodi se u svima nama. a mi sad možemo laganini tu pisat, možemo svašt. a ak nisi baš tolki slijepac onda pomozi. nekom je potrebna riječ, s nekim možeš cijeli život provest i dugačke spike recitirat, al koji smisao kad niš ne čuje. takvima je samoća možda potrebna. nekima baš to ne treba. ma zapravo treba svašt i ne treba ništ. čovjek je zapetljan danas jako i još se više zapetljava, a otpetljavanje možda traje i kad napusti ovaj svijet. uglavnom, prvo treba sredit tu stvari, a onda nek se slijedeći naraštaji hrane samo suncem i vodom ko onaj jogi, na nekoj plaži uživaju u raju i slušaju mjuzu koju im bog pušta.