Nepripadnost svijetu tako postaje modus pripadanja, možda izmirenja, jer druge mogućnosti jednostavno nema: ponavljana mnogo puta, uvijek čitko ispisana velikim štampanim slovima, iznuđena kiselinom na fotopapiru ili izborena na javnoj zidnoj površini, uvijek bez ikakve estetizacije ta izjava predstavlja egzistencijalni minumum, dirljivu demonstraciju elementarne slobode izbora.