Baš sam zapao u neku stvaralačku krizu pa ne mogu pisati ni o sranju vulgaris, a kamoli filozofski i mudro sklapati rečenice koje opisuju proces izdvajanja nekorisnih tvari koje organizam odbacuje, kao što privatizirana tvornica odbacuje višak radnika jer im ne trebaju, a oni se čude ta koji kurac ih odbacuju, a lijepo su se ugnijezdili, isplanirali cijeli radni vijek, podigli kredite, zadužili se do tjemena i već jednom nogom bili u mirovini, a onog jutra kad su nakon 15 godina prvi puta osjetili da su u neobranom grožđu ili na njivi obranog bostana, shvatili su da život više nije socijalistička utopija, da radni vijek nije konstanta koja se sastoji od jednog zanimanja, jednog iskustva i jedne rutine, i kad su nakon tog dugog perioda uljuljanosti u nepromjenjivu svakodnevnicu ušli u zgradu biroa za zapošljavanje, osjetili su najgoru spoznaju jednog dječaka koji je ostao sam na svijetu, ali bez onih samovoljnih akcija i izobilja koje je ostalo za zatečenom gomilom (riječ je o Paletu).