Uprskane smo blatom polusvijeta, društvenog taloga kojem pripada Verica... gdje je to normalno dijete se daje... uzmeš dijete, digneš u naručje i daš, uručiš (ovdje me zasmije vlastita vizualizacija - moj Aron ima preko 60 kila, treba to uručiti, druškane)... evo, to je modus kako se riješi problem djeteta... dijete mijenja roditelja, lokaciju... to je normalno, jel... u Veričinim krugovima o tome se priča, to je tema... to se i radi valjda, djeca su dio kombinacije, igre danevelim... međutim, ono što me istinski iznenađuje jest - odakle ideja da se mene, osobu, rećemo, što ima jebeno upečatljiv stil, ponosnu, samostalnu, kakakternu ženu, nesklonu površnostima, i na kraju, ženu koja drži dobro tu svoju derištad, koja dobro to hendla, da budem brutalno otvorena, puno kvalitetnije nego npr.