Danas puštam svoje suze neka teku duže vremena tek toliko da se naviknem na sveprisutnu tugu, a morala sam i ja jednom nestati, u nekom nevidljivom horizontu, poslagati sve izgubljene puzzle svoje nevjere, i priznajem svim srcem i svom dušom da pola njih nisam pozvala na svoje izdanje " posljednje večere " i ne znam kome se više trebam obratiti kad su svi postali lovci na moju slobodu ne prikazujem se kao neka čovjekolika silueta, jer danas treba smišljati nove zakone da se čovjek od životinje razlikuje, jer se ta razlika više i ne vidi, i ja sam sada zvijer i volim ubijati drugima neku vrstu nade koju toliko sa slašću čuvaju, važne samo par centimetara prije kraja da se okrenem i svima pokažem zbog čega sam tako tamnog obrisa i zbog čega u sebi držim tako mračne neprepoznatljivosti, i više ne volim svoje odraze, previše su iskrivljeni da bih ih mogla pogledati Odvajam se, dapače, ne bih više mogla biti dio te jedinstvene skupinice bezosječajnika Ne volim te radosne vijesti, radije bih ostala sjediti u kutu i gledati na buduće nesretnike kako prezirem te sretne ljude toliko ih mrzim i želim da nestanu da postanu kao ja savršeni oblik neke samozatajne agonije duboko u kutku same sebe