Šumo«, plače medo na umoru, »I ti nam propadaš, nestaješ bez traga

Možda i ne primjećuješ, ali ispuštaš riječi: nestaješ s druge strane lista, zemljovida, noći, jastuka.

PORUKE DJEVOJCI Filipovićevi SMS-ovi 30. 4. 2006. u 17.31 sati Osjećam da nestaješ s noćnim vjetrom.

Kozmički orgazam dolazi osjećam ga, da ali u tom momentu ti nestaješ i nije te briga za mene jer ti si se nahranila energijom koja ti je trebala i odlaziš.

da, oprostila sam puno toga, pa tako i ovo opraštam, ne želim ga vidjet, ali ako ga vidim, neznam, da sjetit ću se opet, al neću reagirat, samo ću preč prek toga, jučer sam puno razmišljala prije spavanja. točno zanm kaj trebam napravit. neznam kad, ali znam kaj trebam, neću to tu napisat. volim nekoga, i bilo je teško, nisi samo ti bila kriva za 4 i pol mjeseca, i ja sam, ali nisam znala zašto, sad znam, i sad smo opet na početku. bez kontakata, bez nježnosti, samo grubost i razočaranje mi preostaju. ali nema beda, čekala sam već i prije, čekat ću i sad, samo znam da se odaljavamo jedna od druge, čak i ostali to primječuju, i pitaju me kaj je bilo, ja ima odgovaram niš, lažem svima, nije mi teško lagat, ali mi je teško to kaj smo se udaljile, imam osječaj kao da te gubim, kao da nestaješ, neznam, fališ mi sve više. pošto nikom ne kažem kaj se zbiva, svi mi govore da prekinem na neko vrijeme s tobom, ja im svima govorim neću, lažem ljudima kao nikom dosada. ali mislim da će bit bolje, tj. nadam se. volim te beskrajno

sekunda je potrebna. samo ta jedna sekunda je presudna. dovoljna je samo riječ. samo jedno djelo. i onda je gotovo. govorim ovo tiho u noć. možda rijeći nisu dovoljne da se opišu naši osjećaji. ali više isto neće bit. polako odlaziš. polako nestaješ. s vremenom se gubi svaki trag. mjesta još ima u mome srcu da se vratiš. ali mislim da je sada kasno da se išta promjeni. da sve bude kao prije. mnogi su prolazili kroz život moj. ostavili traga. i zauvjek nestali. a gdje su sada. zar više ne postojimo. postoji u meni malo stvorenje. malo stvorenje koje je uz mene. na svkom mom koraku. pooželim nestat u svojoj sjeni. ostat kao rijeć na papiru. pogledam oko sebe. polako gubim ona malo nade koje sam imala. zar je uopće moguće ić ovako dalje. koji je zapravo naš put dalje. jel ga ima. koji su naši sni. samo novac, alkohol i slava. kada bi bilo moguće svi bi bili jednaki.

- Nakon pet godina, samo tako nestaješ - reče Nada.

Prepoznatim smjerom krenula sam i hrabrijim korakom prema tebi, znala sam da će mi se ovaj put nešto lijepo dogoditi, kada u zalasku Sunca ugledam tebe, s očima boje jesenske tišine, a shvaćala sam i prije da je dodir tako beskrajan kad je darovan od tebe, i nisam sumnjala da si sada moj, sada te napokon mogu upisati u stranice Životnih radosti, prelazim preko tužnih događaja koji su me netom osramotili i bacili u bezdan a ti si bio tamo čekao me i uhvatio u letu Nedodirljivosti, svaki put moram prošaptati " who am I to be loved by You? " tako teško za povjerovati i napokon raširiti oskrvnjena krila da, ja sam tu i ti si u ravnini mene jednaki smo, i drugima smeta naše jednostavno nadopunjavanje, pogledavam prema zvijezdama i opet vidim tebe, u treptaju oka nestaješ iz oblika zvjezdane svjetlosti i pojavljuješ se tik do mene, i tek sada shvaćam da si mi blizu, koliko god je daljina među nama, jer koliko je tvoje srce zaista daleko od mene?

U paklu podmorničkog rata, alternative su strašne: ili izađeš na površinu neokrnjen, ili nestaješ u dubini.

Ubacuješ u višu brzinu i nestaješ u noći.

I onda nestaješ ponovo u dimu mnogobrojnih ognjišta, na kojima se k ' o na žrtvenicima peku janjci.

Neka ti svijest izgara kao njezin stijenj, dok polagano nestaješ s one strane vela.

tiho, i do spavaće sobe i šminke: na usne crveno, na oči crno, a ja se oslanjam na prag, i pušim, i vidim kako predamnom stariš, i pušim. zašto brbljaš dok se oblačiš, i smeškaš kada grabiš svoju veliku kožnu tašnu? zar ne znaš da kada me napustiš, ja odlazi do prozora i posmatram te? i da zapalim sebi odeću posmatrajući te? i da umirem dok te posmatram kako nestaješ u mračnim ulicama da bi zviždukala i smeškala se momcima.

Ranjen si, obeznanjen, nestaješ s vidika dojučerašnjim drugovima do groba, njima se naravno čini da si bolje prošao jer će njihov metak ili geler možda skrenuti više ulijevo ili udesno.

Kao i obično mrzim kad nestaješ ali mrzim i sebe jer se odričem knjige s pravilima po kojoj je moj život savršen

Kod ovakvih sličnih priča uvijek naiđem na savjete tipa pa brak je borba, trud, tu su dijeca (ako jesu), moraš dati sve od sebe, Zar si mislila da će biti lako.Sve to drži ali već gore je postavljeno pitanje, a i mene znima da li je netko nakon što su godine učinile svoje, nakon što nestaješ u odnosu i umire dio po dio tebe u nezadovoljstvu, ne želim uopče ulaziti u razloge, uspio vratiti bliskost ili barem nešto.Pri tom ne mislim ono prihvatila sam tako, što ću sada dijeca, to radim i sama, pa kako će on da ja sada zbog sebe i svojih sebičnih želje uništim sve, ne mislim na to nego da l je moguče da opet poželiš tu osobu, ne zanima me hipotetski nego stvarno događanje.

Odma nakon prosvjeda stići će im narudžbe i novac da pokriju gubitke.Treći maj je rupa bez dna koju smo svi mi godinama zatrpavali.Sada kad više nema života na grbači drugih oni umjesto da traže posao ugovaraju brodove oni će prosvjedovat, pitam se komu ili čemu.Godinama nisu mrdnuli da počmu uz brodove taditi nešto drugo. Poduzeće sa toliko ljudi nikad nesmije ovisiti isključivo o jednoj djelatnost.Trećemajci još žive u socijalizmu a njega nema već preko 20 godina.Neki to stanje pripisuju ovoj ili onoj politici no politika tu nemože ništa ma kakva bila, radi se o tržnoj ekonomiji što znači ako si sposoban ostaješ ako nisi nestaješ gospodo to je kapitalizam i to onaj najgori koji nismo mi izmislili ali evropa je a mi uakoro ulazimo u to društvo pa prema tome logično je da se pripremamo da budemo isti to će škverani uskoro shvatiti sa ili bez prosvjda tako svejedno.

Ako tebe ko plaća radi si antireklamu jer ovo šta radiš je bruka čovječe.Pa bilo ko da ti nešto arumentirano kontrira ti il nestaješ il navodiš temu na drugu stvar.Nikad ne odgovoriš direktno na upit.Koristiš se izrazima tipa kitofrulaši kao eto veliki mangup a nemaš pojma da si ti najveći kitofrulaš autoru koji je taj pojam tu stavio.I kad te se iskara neće te biti više tu.

Pronađi me Znam da osjećaš titraje moje čežnje Dok te prizivam u molitvi sumraka Želim upoznati tajnu tvog postojanja u stoljećima noći I privlačiš me snagom neumrle gracioznosti Mekoćom pokreta kojom nestaješ u sjenama Tako lako i nečujno Ipak, osjećam tvoj pogled u tami Dok skrivaš pravo lice svog užasa Od smrtnika nedostojnih tvoje bemrtnosti

Shvatit ćeš da umireš nestaješ, odlaziš, a toliko toga ostaje iza tebe nedorečeno, nedoživljeno, netaknuto, Proklinjat češ sva svoja nadanja ideale svoje blijede uspomene.

Nima lipših banji od onih u samu zoru kad je tiho, more mirno, čisto ka suza, predaješ mu tilo, uranjaš u modre dubine, nestaješ.

Kada te život povede pogrešnim putem i kada duša nezna naći mira, svi se oko tebe prave bezgriješni čini se da nestaješ u toj dubini.. kada ti jednom dođe kraj kada ti oči izgube onaj sjaj, kada utihnu pjesme što te drže sjeti se da nada je posljednja.

- Malo smućkaš, malo popiješ, i u trenu ti nestaješ

Ponovo na početku, ispred toliko palih stihova pronalazim nešto sasvim poznato, značajnu siluetu u mom životu, davno zaboravljenu i izgubljenu među ostalim leptirima, koje sam toliko čuvala i branila od Tuge i Boli, a sada su svi bačeni pred mene, da ih napokon ostavim i pobjegnem, da ih se više nikad ne sjećam, jer to su moji strahovi, moje nade i moja pripadanja različitim svjetovima, i pronalazim nešto sasvim poznato, melodiju razbijenih staklenih želja i tebe mog vječnog Leptira, kako polagano izgaraš na Suncu, i polako i sigurno nestaješ u meni, nema te, a znam da si još uvijek tu, i onako na brzinu te lomim na dlanu, prah sa tvojih krila sada počiva u bezdanu sreće, tvoje Cvijeće sada više ne diše i tvoje Sunce sada više ne postoji, a još si tu i preslaba sam da te se riješim, još me podsjećaš na nekoć bolne trenutke, sada tako opipljive i moćne, i znam kako te uništiti, kako tvoje postojanje sada uništiti zauvijek.

kao što Sunce želi svitlost.. da nam da.. tako tebe sve više volin ja.. kao što misec vične jubavnike misečinom prosipa.. jubavnim prahom ih obasipa.. tako i moje oči.. ka zvizde u noći.. traže tebe.. tražim sna.. jer jedino u snu.. tebe vidim ja... najlipši je zvizdani mrak.. kad te udišem ka zrak.. dolaziš u moj san.. nestaješ kad dođe dan.. kradeš mi misli.. ka lopov drag.. čudan neki lopov.. ukradeš ali duplo vratiš.. želim da često..... u moj san svratiš....

Savijaš se još niže, ruke ti bespomoćno padaju na tlo, jer ti nestaješ, nestaješ gubiš se u vrtlogu, guta te vir.

Ljubav je kad znaš da nestaješ a ljudima oko sebe širiš pozitivu.To su velikodušne duše, a i Simo je bio takva.Počivao u mirui Božjem. (mikelina 17.12.2008., 13:19:33)

I ti se primičeš rubu praćena zvonjavom mog srca praćena nježnošću koju iz sebe prosipam po tebi praćena mojim pogledima i ti odlaziš odlaziš u oganj svršetka želja u bezdan koji te prima razjapljenih čeljusti koji te proždire cijelu u kojem nestaješ i odlaziš i napuštaš me i konačno umireš dugo dugo dugo

Kao jelen u šumi, sva predivna u plavom nestaješ u sumraku, danas na Valentinovo.

Ne brini samo sanjarim, nestaješ, polako osjeti, više i nema razloga, za suzu, na spomen tvoga imena.