Upoznao sam mnoge sa svima njima proveo besane noći Ujutro sam samo otišao, bez pozdrava i više nikada se vratio nisam Na ulici ih nisam prepoznao ali golo tijelo bih im uvijek raspoznao Imena nisam pamtio no ono ispod odjeće sam arhivirao u memoriji Često su me zaustavljale na ulici govorile da smo imali ludu i strastvenu noć Ja sam samo nastavio dalje nije me više zanimalo Išao sam svakim novim danom u nešto novo ulazio u neku novu avanturu Istraživao neko novo tijelo dao sve od sebe da bude zadovoljeno Jedan dan je ušetala ona bila je isto kao i ja Za jedan dan i jednu noć ali drugo jutro sam ja za njom htio poć Više je nije bilo htio sam je vidjeti opet No od nje više nije bilo ni traga ali barem mi je na stolu ostavila svoje ime Više ne hodam okolo i kasnije nestajem tražim nju i nova osoba postajem Zapamtio sam ime a sve drugo je manje važno i sama pomisao na nju, srce zakuca snažno U ruci držim tvoje ime na papiriću nadam se da ću te opet sresti Ali pomisao da si jedna od onih prije vraća me na početak, kada sam te povrijedio Sada znam, vratila si mi isti osjećaj kao što sam ga ja tada ostavio tebi Otišao sam bez pozdrava, bez riječi uvijek sam mislio kako vrijeme sve liječi Ime sada znam koje imaš više mi tvoje tijelo nije toliko važno Samo da te nađem i kažem da mi je žao oprosti mi, da sam barem tada znao

Nestajem tijekom ovih ljetnih dana da pronadjem odmor i da se opustim te da moru predam sve brige i boli što mučiše me.

I nestajem među čarobne titraje zvijezda.

Jer ponekad sam zbilja osjećao kako umirem, nestajem, tonem u bešćutnu tamu u kojoj nema uživanja.

Nestajem u žamoru tuđih želja, projekciji tuđih stvarnosti.

Da i ja na neki način nestajem prolijevanjem te vode.

- Čim prizdravim, nestajem sa lovom.

" To je to "... pomislim i osjetim kako nestajem.

Kiša me dodiruje, lakše mi je Otvaram usne, izgovaram« Volim te« U svijetlu polako nestajem, čujem te kako govoriš, a nema te, zašto?

Pfuj, pfuj, govorio sam sebi kucajući na tamna masivna vrata, pobenavio od silnog uzbuđenja, kakav blento, izguralo me uzbuđenje iz vlastitog tijela pa se gledam sa strane kako razgovaram kroz mali otvor na vratima s nekim ćelavim tipusom ogromne glave, zatim ulazim, nestajem u crvenom ždrijelu kuće.

Pozdrav i nestajem: - ] [

e pa vala ova vrućin me ubija, ma šta ubija - kolje osjećam se kao polarni medvjed u sahari, topim se, smanjujem, nestajem... al nema veze bolje i ovo nego da me zima probada, da se lagano hladim, a makar stavio noge na šparet ne pomaže... pa zbilja, zimi kažu kada ti je hladno zamisli vatricu, sunce, šparet... a zašto mi sada ne zamišljamo frižidere, sjeverni pol itd. nego svi sanjamo o moru, hladnoj pivi... ma dobro sve su to prolazne stvari... ali pitam se nesto: kada se setamo po rivi i pored nas prosece jedna (ma sta jedna - krdo) preeeeeeeeeeeeeeeeeeeezgodna zenska u tangakupacem i minijaturnom grudnjaku, onako odmjerimo je od glave dopete, skljocnemo zubima i dobro, nis posebno idemo dalje. a kad negdje u sred ove nedođije od zagreba, usred bijela dana ili cak i navecer ispod minjaka sijevne samo krajicak zenskih gacica, ili je minjak toliko kratak da ono.... ma ono.... svi odljepe (mislim muskarci) ono fakat svi kao podivljeli tigrovi koji nikad nisu jeli pocnu pjeniti, zagledati, dobacivati, stipati i tko zna... e mene zanima zasto, sta je to da puno recimo tako izazovnija stvar na moru ne stvara nikakvu pomutnju ili uzbuđenje, a na kopnu nesto puno nevinije izaziva vulkane...???

Ponekad utonem u prošlost i kao da nestajem ispod površine.

Nestajem dok nije kasno. (Ako već nije prekasno.) Ne zaustavljaj me jer ti neće uspjeti.

dobro jutro Herkule... moram ga tako pozdraviti.opet sam mu zaboravila ime... ma, nije ni to važno... važno je da s njim imam ispunjene noći. ispunjenje je maximalno... u tome bezgranično uživam. a kako i ne bi? lijena sam naći drugog... ovaj je kako bi se reklo.. idealan.zna radnju, u jutro skuha kavu i nestane. obožavam svoj mir (bar u jutro) jer poslije podne tek ozbiljno progledam i krećem u lov... sad ne moram loviti jer sam i sama lovina.trenutno mi to odgovara. kako i ne bi..... čim me ugleda, nabaci osmijeh, nikad ne zaboravi poljubac... nježno me miluje već prvim dodirom pri slučajnom susretu. pogledom svojim izaziva u meni bujicu strasti.jedva dočekam njegovo pitanje " želiš li me? " ja ne znam za sebe, koljena klecaju, glas mi izdajnički podrhtava... i nježno u uho mu šapnem... " želim " uzima me za ruku, ljubi me iza uha, po vratu...... ludilo.... ne mogu hodati... njegovi prstići šaraju mojim tijelom.... njegov dah, šaputanja... ja sam u ekstazi i prije nego on to i nasluti... neumoran je u nježnostima... na ulici naslonim ruke na fasadu, s leđa me ljubi po potiljku, njegove šake ne ispuštaju moje ruke... želim... želim ga... muči me poljupcima žudnje i želje.... lagano jednu ruku spušta do mog koljena... miluje unutrašnju stranu mog bedra... lagano podiže ruku... kako nježno klizi i ostavlja vatru za sobom... ja gorim, gorim, nestajem..

Kad se sjetim koliko sam se smijala njegovom snu kako odlazim preko mosta, on me doziva, a ja se ne obazirem i nestajem.

Jer nemam ništa, jer se bez Tebe gubim i nestajem.

Ovaj vetar je toliko HOT da mislim da lagano umirem, izumirem, nestajem.

Ništa drugo u meni ne može pobuditi takav feeling jedinstva sa svijetom, kao da nestajem i onda ponovno povraćam svoju inidividualnost.

Zadrži malo duže moj dlan među svojima, primakni se malo bliže da te osjetim... ne govori ništa, riječi nisu potrebne, dozvoli da nestajem u tvom pogledu i pusti neka traje ovaj trenutak.... još malo mi treba, sigurnost i nježnost.... zorom ćeš ionako nestati...

I sa svakim davanjem odlazi dio mene i tako nestajem..

U rock glazbi sam surađivao sa grupom Casablanca iz Broda i za njihov prvi album Gloria sam napisao pet tekstova; Ples sa zvijezdama ", Čuvari tajnih ključeva ", Neonska balerina ", Nestajem " i Laka vam noć, ulice ".

Čudno, ali dobro mi je u mraku, u hladnoći... Viorenje vode koja nosi tijela ispunja me u potpunosti... S tjelima osjetim prisnost, ali ipak nešto strano.. slijepo koračam, idem dalje uz obalu... pitam se zašto tražim leptira onako podsvijesno... i još pitanja: Zašto je leptir uopće tu? Nije li leptir On? rekao je jednom da će mi leptir pokazati put kada ga ne budem znala sama, da će biti uz mene i otada se uvjerih da je on moj šaptač stopama... da će me izvesti kada pomislim da izlaza nema, da tonem, nestajem... Nije me strah, misli griju moju auru, one iste misli na djevojku koja me treba i zove u mraku... Ali ne čujem je, ne vidim je Koračam... znam da je to ispravno koračanje prokošenom stazom iako naizgled nije uopće bistra, nije jasna... Zašto mi nije više rekao, zašto me ostavio tu, samu...? Pogledam lice rijeke, njezino lice s onih milijun drugih lica.. pogledam na tijelo koje se koprca otovorenih očiju.. Ta-živo je, živo Odlučih saznati, pitati... Koga? Ispred se odnekle nacrta most.. Neobično se svjetluca, u njemu hukti, leti, miče se, sudara oblik energije... Približim se... Proziran je, staklen, veličanstven Ne prestajem zurit u njega fascinirana odsjajem, prozirnošću... Gledam u čudu, vidim sebe... sebe nasmješenu, sebe u zagrljaju, onaku kako spavam i sanjam... prepoznajem svoju kuću, svoju livadu, prozor (ah, prozor s malom zelenom zavijesom)... sve što je nekada maloj djevojčici s crnim pletenicama odnijela neka ruka... uzela joj najdražu igračku, sakrila je... gledam sebe u cvijeću s leptirima i na stijeni, blizu valova.... gledam se s vjetrom u kosi... u polju s mnoštvom male djece... ponovo ja kako volim beskrajno, kako cvjetam u ruži koja krvari, kako se igram skrivača s djedom kojega se sjećam s fotografija U svakoj onoj kuglici s krilima moj je lik... kuglice su male i ima ih puno, ne mogu izaći iz stakla ovoga mosta... Odjednom postajem zbunjena, postajem tužna... Ovo je nešto što sam hoću, želim... a nekada je bilo tu.. Izbezumljeno se okrećem, tražim... Što tražim? Primaknem se blizu rijeci, ona teče negdje iza, ne vidim još gdje... pogledam u lice tijelu.. onome nijemome tijelu.. ponovo ja Moji likovi svugdje... ja koja sam ranjena, ona koja je iščupanog srca, ona koja nema ruke, ona koja nema očiju... masa nijemih polako pjeva moju pjesmu.... ne vidim dobro dalje, gubim se u zvuku...

Marina Zorić već je snimila spot za obradu Casablancine pjesme " Nestajem ".

Ali šutim i posramljen i potišten zbog onog čemu sam prisustvovao, skrećem niz stepenice i nestajem im iz vida.

Dojam da se trošim, polako nestajem u tom trošenju, gubim se, gubim samog sebe, uvukao se u moju nutrinu i izjedao me poput malignog tumora.

Posto je tjedan jako kratak (radim jos samo danas), ja sam svoj GPS sistem postavio u auto....... i nestajem na 4 dana.

Ko da nemam snage da nastavim Kao da je pjesmi kraj Lagano se topim i nestajem I moje pjesme više nisu ljubavne Gubim vjeru, a ona mi je sve.

Bez posljednje pjesme... nestajem iza Čaršijske česme.

Ljubi me dok nestajem, dok se topim.