e pa vala ova vrućin me ubija, ma šta ubija - kolje osjećam se kao polarni medvjed u sahari, topim se, smanjujem, nestajem... al nema veze bolje i ovo nego da me zima probada, da se lagano hladim, a makar stavio noge na šparet ne pomaže... pa zbilja, zimi kažu kada ti je hladno zamisli vatricu, sunce, šparet... a zašto mi sada ne zamišljamo frižidere, sjeverni pol itd. nego svi sanjamo o moru, hladnoj pivi... ma dobro sve su to prolazne stvari... ali pitam se nesto: kada se setamo po rivi i pored nas prosece jedna (ma sta jedna - krdo) preeeeeeeeeeeeeeeeeeeezgodna zenska u tangakupacem i minijaturnom grudnjaku, onako odmjerimo je od glave dopete, skljocnemo zubima i dobro, nis posebno idemo dalje. a kad negdje u sred ove nedođije od zagreba, usred bijela dana ili cak i navecer ispod minjaka sijevne samo krajicak zenskih gacica, ili je minjak toliko kratak da ono.... ma ono.... svi odljepe (mislim muskarci) ono fakat svi kao podivljeli tigrovi koji nikad nisu jeli pocnu pjeniti, zagledati, dobacivati, stipati i tko zna... e mene zanima zasto, sta je to da puno recimo tako izazovnija stvar na moru ne stvara nikakvu pomutnju ili uzbuđenje, a na kopnu nesto puno nevinije izaziva vulkane...???