U ovom kontekstu, onomatopejski zvučni glagol pljuvati označavao je naš nevoljki i opori razgovor o nepobitnom pravu na sarkastično ismijavanje, nazovimo je tako, aktualne tragikomične Kukuriku-vlade u RH, ali nepoštedno i njezinih prethodnica, sve unutrag do stoljeća sedmoga; hrvatski trpni glagol živjeti označavao je relativno trajno zadano psihofizičko stanje moje i mojega frenda; glagol vaaaljati likovno je, u imaginaciji, čini mi se, opisivao njegove sadašnje tjelesne porive u odnosu na zatečeno stanje u okolišu; a onaj željeti, koji je bio temeljem da bi iz latinskoga derivirao konjuktiv, e taj je glagol zapravo bio, a vjerojatno i ostao, središtem svih naših (i ne samo naših) razgovora, pa i dogovora, te konačnih zaključaka.