Vrlo sam uzbuđen, pun je mjesec, pio sam cijelo poslijepodne, i u sumrak, kad ti se pjeva, vratio sam se u zaseok, preuzeo stražu, tri kuće na brdu, prema dolini polja kukuruza i dalje šuma, koja je možda ničija, ali vjerojatno su u njoj, ne znamo jesu li minirali rub, a možda ih i nema, ništa se ne zna, gdje da zalegnem, sam ću provesti noć ovdje, iza hrpe pijeska, nezgodno, tvrdo, u kući na tavanskom prozorčiću, lako je odozgo zapucati, malo teže pobjeći, pijan sam, pišat ću do jutra, spustit ću se prema šumi, moram vidjeti što ima dolje, ako ne računam dvije babe, zaključane u dvije drvene kuće, sam ću provesti noć ovdje, na mjesečini, to je sigurno, ako ima koga dolje sad me vidi, zatrčim se, među kukuruze padnem, ne mogu ostati gdje sam ušao, pognut taktički se odmičem dvadeset koraka naprijed, prijeđem u drugi nasad dvadest koraka desno, tu zalegnem, teško dišem, piša mi se, iznad lica sjaji mjesec, banalno, vrlo sam uzbuđen što se ništa ne događa, vadim nož, raskolim bundevu, ona mi je uzglavlje, jesam li dovoljno lud da zaspem ovdje, u čuturici samo voda, u trbuhu počne rasti zvuk, vrtloži se pa se penje do ušiju, prvo bas, pa nož koji vitla, grmi sada, to je helikopter, nisko nadlijeće, jedno crveno svjetlo, noć i mjesečina ostali su za njim, tišina, ništa se nije promijenilo, nezgodnije se bilo vratiti uzbrdo, okrenuti leđa mjesečini, očekujem da netko vikne, kao da sam dječak koji noću krade šljive, ali neće, znam da neće, pa sam sjeo na prag nedovršene kuće, jedine od cigle, od najposlovnijeg brata praščića, glava me boli, zahladilo je, znoj se suši, pa se ukočim, jer netko je tu, teško diše, puše, pijan sam, otkočim kalašnjikov, na tlu je, možda je i on pijan, nemoguće, nije čovjek, stigao je gospodin jež, kako mi je drago, kolega, ti i ja noćas vladamo ovim brdom, iznad nas helikopteri lete, iznad njih sateliti, još više mjesec, tjedan dana poslije na tom je brdu poginuo momčić koji je jednu godinu išao sa mnom u razred, neki Zlatko, s kojim se nikad nisam družio, i nisam znao da je baš iz ovog zaseoka, i da ih je jedini dočekao pucnjevima, bio se vratio, kad smo mi povukli, pa su ga ubili, bio je šutljiv, vonjao na krave, pao je razred, završio za vozača, postao zarana odgovoran, pa su ga ubili, do tog trenutka nije učinio ništa posebno, bio je prespor za anegdote, kamoli za matematiku, čuo sam da se uskoro trebao oženiti, pa su ga ubili, sigurno se ne bi preplašio ježa, i kukuruz za njega nije bio minsko polje znatiželje, mjesec je sjao bezveze, pa su ga ubili, prerano se, za razliku od mene, morao suočiti sa stvarnošću.