Božanski plesač, čovjek-ptica, Božji klaun Vaclav Nižinski nije samo jedan od najznačajnijih imena svjetske povijesti plesa, vjerojatno prvo ime baletne avangarde 20. stoljeća, nego je sve više i simbol suvremenog umjetnika.

Legendarni plesač i koreograf Vaslav Nižinski fotografijama je također zastupljen u knjizi.

Petersburgu stvorila je neke od najvećih plesača svih vremena, kao što su Anna Pavlova i Vaslav Nižinski.

Pavlova i Nižinski plesali su i s još jednom poznatom baletnom skupinom, Ruski balet (Ballets Russes) Sergeja Djagiljeva, osnovanom 1909. godine.

»... Moje ludilo je moja ljubav za čovječanstvo...« napisao je Vaslav Nižinski te 1919. u svom dnevniku za vrijeme šestotjednog boravka u St.

Primjerice, nedavno,, u posjetu školi u Den Haagu, u razgovoru s učenicima shvatio sam da ne znaju tko je to Nižinski, tko je bila Pavlova.

Nižinski je danas legenda klasičnoga baleta, ali i jedan od prvih modernih plesača i koreografa.

Nižinski, kao koreograf, postavio je plesnu gestu i emotivni izričaj koji iz nje slijedi iznad svima poznatih klasičnih figura.

The Diaries of Vaslav Nijinsky nije plesni film (Paul Cox ponovio je to nekoliko puta); to je film o psihološkim i emotivnim stanjima genija, kako ih je taj genij, Nižinski, izrazito jasno opisao u svom dnevniku.

Ostalo su simbolični, vizualno izrazito atraktivni kadrovi koji evociraju privatni svijet Nižinskog, ali i plesove koje je Nižinski plesao i koreografirao.

Neki od poznati plesača su Lifar i Nižinski, plesačica Pavlova i Karšavina, najpoznatniji plesni par Margot Fonteyn (Britanka) i Rudolf Nurejev (Rus), koreografi Fokin i Đagiljev.

Ljubinka i Petar, baletni umjetnici zavidne međunarodne karijere, još dvoje iz čudesne generacije koja je 1950 - ih iz zagrebačkoga HNK otišla osvajati europsku baletnu scenu, poznati su u plesnom svijetu po dvadesetogodišnjoj suradnji i čvrstoj umjetničkoj i prijateljskoj vezi s Mauriceom Béjartom, autorom misaonih i začudnih scenskih djela: još iz 1955. godine, Simfonije za usamljenog čovjeka, do moćnih, spektakularnih scenskih vizija kao Nižinski božji klaun ili novih provokativnih čitanja Ščelkunčika.

Geografsko je to področje dokaj raznoliko, saj se na zahodu nahajajo Marijagorički hribi in Žumberak, na jugu nizko Turopolje, Pokuplje in Vukomeričke gorice, na vzhodu pa prevladujejo nižinski kraji.

Ali ta profesionalna veza (koja je privatno bila homoseksualna) prekinuta je nakon što je Nižinski sreo Romolu, izrazito obrazovanu mladu djevojku, i oženio je.

Strašne emotivne borbe koje je nakon prekida Nižinski proživljavao, sve poduprto i nadolaskom Prvog svjetskog rata, opisao je sam Nižinski u dnevniku.

The Diaries of Vaslav Nijinsky nije plesni film; to je film o psihološkim i emotivnim stanjima genija, kako ih je taj genij, Nižinski, izrazito jasno opisao u svom dnevniku

I ako su ključne riječi novog glazbeno scenskog događaja u Zagrebu: Debussy, Stravinski i balet, onda je tu skrivena i pozvana na dijalog i treća, i u baletnoj povijesti jedinstvena, mogli bismo reći mitska osoba Vaclav Nižinski, jer njegove su vizije i postave Debussyjeva Preludija za poslijepodne jednog fauna (Prélude à l ' après-midi d ' un faune) i Posvećenja proljeća (Le sacre du printemps) Stravinskog jedinstveni, avangardni pomaci u povijesti baleta.

Nižinski nam je pred očima i pri Amintinom ulasku u prvom činu: ruka senzualno, gotovo nježno savijena preko glave na plié arabesque, a osobito u croisé relevé pozi s glavom smjerno opuštenog pogleda delikatno okrenutom od ruke, evocira njegov Le Spectre de la Rose s poznate fotografije.

Zanimljivo je da je Nižinski, koji je radio tada skandaloznu koreografiju za praizvedbu Posvećenja, koreografirao i dva baleta Debussyja Poslijepodne jednog fauna (1912.) i Igre samo dva tjedna prije praizvedbe Posvećenja proljeća.

Tako je nastala ova slavna kuća koja je iznjedrila mnoge svjetske talente, među kojima su Ana Pavlova, Rudolf Nurejev, Vaclav Nižinski, Mikhail Barišnjikov...

Tišina zato što je Nižinski bio čovjek koji je duboko slušao svijet u kojem je radio, krik zato što je govorio tom svijetu ne samo s razumom nego i dubokim emocijama senzitivnog stvorenja koje nikada ne biva doista čujno.

Dok su njegovi koreografi uvijek ostali Rusi (Fokin, Nižinski, Léonide Massine, Bronislava Nižinska, George Balanchine), a omiljeni suradnik Stravinski, krug scenografa/kostimografa obuhvaća od 1917. imena poput Picassa, Braqua, Matissea, Deraina, Miróa a među kompozitorima nalaze se Satie, Poulenc, Auric, Milhaud, Lambert i Prokofjev.

U oba Fokinova baleta u originalnim je postavama glavne muške uloge plesao Vaclav Nižinski.

Godine 1912. Nižinski je, na poticaj Djagiljeva (čija je specijalnost bila otkrivanje i promoviranje novih talenata) predstavio svoj prvi koreografski pokušaj, Poslijepodne jednog fauna (L ' apres-midi d ' un faune, glazba Claude Debussy, dizajn Léon Bakst).

Nastavljajući Fokinov odmak od akademskih konvencija, Nižinski je radikalniji: eksplicitna seksualnost teme šokirala je publiku.