Pa, ipak, baletnim je čistuncima klasične provenijencije zasmetalo i to što se Deane nije kao pijan plota držao izvorne koreografije, koju je još 1890. pripremio Marius Petipa.

Njegov pokret, čvrsto utemeljen u klasicizmu Petipa a opet svjež i suvremen elokventan je, razumljiv i dirljiv.

Koreografiju je osmislio Marius Petipa, iako u baletnom svijetu postoje sumnje vezane za njegov rad.

Naime, par mjeseci prije premijere Petipa je bio bolestan, pa se u literaturi često postavlja pitanje nije li zapravo njegov asistent, Lav Ivanov, obavio većinu posla.

Panaderas iz baleta Raymonda na glazbu Glazunova, a u koreografiji koju je prema Mariusu Petipa kreirao Vladimir Šuvalov izvest će Albina Rahmatullina i Remus Dimache, dok će Hazuki Tomita i Jasaui Mergalijev otplesati pas de deux Diane i Akteona iz baleta Esmeralda u koreografiji Agrippine Vaganove.

Koncert će završiti s pas de huit iz baleta Raymonda Glazunova u koreografiji koju, prema Mariusu Petipa, potpisuje Dinko Bogdanić.

Cijenim mnoge koreografe, pratim koliko je moguće sve novo što se pojavljuje, ali vrijeme je uvijek pokazatelj pravih vrijednosti: Petipa, Bejart, Bronislava Nižinska, čiju Svadbu na glazbu Stravinskoga doživljavam vrhuncem kazališnog čina.

Ovo je ukratko ispričan sadržaj najpopularnijeg baleta na svijetu, Labuđeg jezera, čije su koreografije autori Lev Ivanov (bijeli činovi, II. i IV.) i Marius Petipa (I. i III. čin), a skladatelj glazbe Petar Iljič Čajkovski.

Kad je Petipa zašao u godine, nekoliko se plesača u Sankt Petersburgu počelo protiviti ograničenjima klasičnog stila što ga je on nametnuo.

Riječ je o baletu u dva čina za koji je scenarij napisao Marius Ivanovič Petipa, prema priči E.

Veliki znalac Petipa odmah je prepoznao sve mogućnosti koje bi libreto pružio njegovoj koreografiji, te predao Čajkovskome skicu još nužnih glazbenih ulomaka.

Iz tog zajedničkog rada, koji je Petipa zbog bolesti morao prekinuti (koreografiju praizvedbe preuzeo je njegov asistent Lev Ivanov), izrastao je balet koji nas svojim sadržajem premiješta u čarobni svijet djetinjstva.

Petipa, autore koreografije moskovske obnove Labuđeg jezera iz 1895, na kojoj se temelji većina današnjih koreografija baleta, u programu se navode imena još četvero koreografa, što svjedoči o želji za prenošenjem desetljetne tradicije umjesto težnji novijim scenskim čitanjima.

Godine 1847. francuski je plesač Marius Petipa bio postavljen za glavnog plesača u Sankt Petersburgu i on je 1862. godine postavio svoj prvi balet u Rusiji.

Bit će to čak 71. izvedba predstave koja je premijeru imala u veljači 2006. Koreografkinja Valentina Ganibalova splitsko Labuđe jezero postavila je prema klasičnoj koreografiji Petipa, Ivanova i Sergejeva, a ovoga puta u glavnim ulogama bit će solisti splitskog Baleta Irina Čaban, Artjom Žusov, Albina Rahmatullina i Lev Šapošnjikov.

Još su dva naslova koja bi mogla zainteresirati zagrebačku baletnu publiku: Bistri potok Dmitrija Šoštakovića, na kojeg je koreografiju postavio Alexei Raymansky, i Raymonda Aleksandra Glazunova, čiji su dio koreografije originalno postavili Marius Petipa i Alexandre Gorsky, a novu verziju potpisuje Yuri Grigorovitch.

Ulogu Medore plesala je primabalerina Ekaterina Friedburg, a mladi Marius Petipa plesao je ulogu gusara Conrada.

Za tu izvedbu, Petipa je pomagao balet majstoru Julesu Perrotu.

Prvi je puta novu verziju postavio specijalno za svoju suprugu, primabalerinu Mariu Surovshchikovu-Petipa, a s njom je prvak Christian Hohansson plesao ulogu Conrada.

Originalnu koreografiju potpisuju Jean Coralli, Jules Perrot i veliki Marius Petipa, a novu koreografsku verziju osmislio je Yuri Grigorovich.

Bajadera ili Hramska plesačica balet je u četiri čina, koreografirao ga je Marius Petipa 1877. godine, također revidirao koreografiju 1884., a još je jednu promjenu ovaj balet doživio 1900. godine.

Gusar ili Le Corsaire balet je u tri čina, koreograf je Marius Petipa, a glazba je sačinjena od djela više skladatelja.

Iako je u prvih pedeset godina od premijere Petipa-Ivanove verzije u Sankt Peterburgu bilo mnogo adaptacija, produkcija u moskovskom Akademskom glazbenom teatru 1953, godine, koja se temeljila na originalnoj partituri i redoslijedu plesnih brojeva kako ih je Čajkovski napisao, izazvala je senzaciju.

Veliki je Petipa svakako najzaslužnija osoba što se to uopće dogodilo, premda ne treba zanemariti ni unutrašnje glazbene poticaje koji su Čajkovskog vodili u tom smjeru.

Mnoga su djela različitih žanrova inspirirana vitezom tužnog lika iz Manche, a kao predložak uzeli su ga i koreograf Marius Petipa i skladatelj Ludwig Minkus kako bi stvorili istoimeni balet.

To nas nekako vraća točno stoljeće unazad: Bournonville trijumfira u Kopenhagenu, a Petipa u St.

U trenutku kada ga je Marius Petipa primijetio, balet je već bio izveden u Londonu (Francois Albert, 1837.), Parizu (Joseph Mazilier, 1856.) i Petrogradu (Jules Perrot, 1858.).

Petipa je balet postavljao dvaput: 1868. gdje je glavnu ulogu iznijela njegova žena Maria i 1899. godine.

No za sofisticiraniju publiku prijestolnice kojom su dominirali znalci baletomani Petipa je produkciju učinio spektakularnijom, proširio je na pet činova s prologom i epilogom, a što je najvažnije, znatno je naglasio udio akademskog, čistog klasičnog plesa domenu balerine na špici čiju je tehniku i virtuoznost te profinjenost stila u svojim koreografijama postojano usavršavao.

Naravno da su avanture Cervantesove osebujne ličnosti inspirirale mnoge umjetnike i prije i poslije tandema Petipa - Minkus, no njihov je Don Quijote od svog prvog prosinačkog pojavljivanja u Boljšoj teatru 1869. godine, postao uporišnim mjestom svakog renomiranog baletnog kazališta i jednim od najpriznatijih i najizvođenijih baleta uopće.