Nebo je opet savrseno plavo, savrseno mirno.. primijetila sam da mi pauk hoda po jakni, a ogroman se mrav penje po nogavici.. neki drugi dan vjerojatno bih histericno vrisnula, danas sam ih samo lagano prstom gurnula na zemlju.. dovoljno udaljen od svih cesta koje ga okruzuju, park je zaista savrseno mjesto za prepustiti se sanjarenju, razmisljanju.. iz jezera povremeno iskacu ribe i buckaju vodu, cvijece koje se prostrlo livadom mamac je pcelicama, bumbarima i svom ostalom cvjetnom drustvu, djetlic vec danima kucka na istom mjestu ali nikako da dovrsi posao, a sarena mu se pticica izrazito smije zbog toga.. cak sam i ja umrla od smijeha cuvsi taj glas.. da nisam vidjela pticu pomislila bih da se neko dijete smije hehe.. proljetna idila.. velike misli ponekad zahtijevaju velike krajolike.. napokon shvacam da je to ono zbog cega mu se uvijek vracam.. velik krajolik.. divan, razigran park.. moje misli nisu velike, ali u njemu nalaze neiscrpnu inspiraciju..