Problematična politika zapadnih saveznika prema NOP-u nije završila ni nakon sporazuma AVNOJ-a s kraljevskom vladom Ivana Šubašića.

Dodajmo kako je od 10 vijećnika NOP u Gradskom vijeću i Županijskoj skupštini HDSSB-u pristupilo njih 6 dok će ostali ostati nezavisni uz podršku HDSSB-u.

Za II. svj. rata član rukovodstva istar. organizacije u NOP-u Zagreba, a od kraja 1944. do svršetka rata bio je u ustaškome zatvoru.

Dakako, ovdje iz razumljivih razloga to ne pretendiram činiti, ali zato namjeravam ukazati na neke činjenice koje potpomažu razotkrivanju povezanosti zločina s funkcijom uspostave, učvršćenja i održanja na vlasti komunističkog totalitarnog režima nakon završetka Drugog svjetskog rata, kazao je Begonja te potom upoznao okupljene sa slučajem Petra Proface iz Poljane koji se nekoliko dana nakon kapitulacije Italije vratio u svoje mjesto i htio se staviti na raspolaganje NOP-u, no ubrzo je nestao, a potom i ubijen, kako se kasnije saznalo, po nalogu Narodnooslobodilačkog odbora Sutomišćica, jer su odbornici, kako je kazao Begonja, " bez ikakve istrage i isključivo prema vlastitom nahođenju, uzeli sebi za pravo da zaključe kako je spomenuti Profaca bio fašista, a onda valjda i narodni neprijatelj zbog čega je trebao odmah biti smaknut. "

Ono je de fakto bilo baza i uporišni odskočni činilac za dejstva i prodore jedinica Korpusa u susjedne teritorije: prvo, radi uništavanja neprijateljskih baza i uporišta i njegove žive sile i tehnike i, drugo, radi širenja i jačanja plamena antifašističkog narodnog ustanka i NOP u tim krajevima i proširenja i stabiliziranja slobodnih partizanskih teritorija.

Od Čuluma do Baćine, od Zabiokovlja do Neretve mnoga su stratišta koja nisu pokolebala narod ovog kraja, već su rezultirala još masovnijim pristupom NOP-u.

Za razliku od prve varijante, koja je minorizirala ulogu NOP-a u Hrvatskoj, Tuđman je argumentirano pokazao snagu antifašističkog pokreta u Hrvatskoj te istaknuo važnost odluka ZAVNOH-a kao temelja hrv. državnosti, zbog čega je NOP u Hrvatskoj postao stožernim osloncem za izgradnju avnojske Jugoslavije.

prvo, da je rješenje nacionalnog pitanja bilo preduvjet za pobjedu NOP u Jugoslaviji; drugo, da je izgradnja besklasnog, socijalističkog i samoupravnog društva imala stvoriti društvene pretpostavke za konačno otklanjanje svih izvora i uzroka nacionalnih proturiječnosti; i treće, da je usprkos tome došlo najprije do jačanja etatističko-centralističkih a potom i hegemonističko-unitarističkih i nasuprot njima nacionalističkih tendencija, svjedoči, jamačno, da nacionalno pitanje i u socijalističkom društvu ostaje važnim, pa i prvorazrednim čimbenikom.

Clan KPJ bio je od 1940. U NOB stupio je 1941, a za narodnog heroja proglasen je 29.07.1945. Mirce Acevje bio jedan od istaknutih rukovodilaca KP NOP u Makedoniji.

Priključio se NOP-u 1941. te sudjelovao u osnivanju prvih partizanskih jedinica u Sloveniji, a 1942. stupio u NOV i učlanio se u KPJ.

Domobranstvo nije uspjelo igrati značajniju ulogu tijekom rata zbog niza čimbenika - slabe motivacije, čestog dezerterstva, naklonosti NOP - u, rivalstva s Ustašama, nekompetentnog, pretežno starijeg časničkog kadra i nedostatka teškog, pogotovo oklopnog naoružanja.

Prema popisu nastavnika i studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, koji su sudjelovali u NOB-u i NOP-u, ime je i Makaranina Pekića. (Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu 1907. - 1987., str. 53).

Radio je kao srednjoškolski profesor u Puli do 1943., kada se priključio NOP-u.

Tako od jeseni 1941. talijanski okupator ovdje počinje pomagati četnike materijalno, organizacijski i politički, kako bi ih suprostavio partizanima i NOP-u, ali i kao protutežu NDH.

Da ravnopravnih pregovora ne može biti, potvrdio je i CK KPH u rujnu: Prema tome se danas više niti pred koga ne smije postavljati pitanje hoće li se odazvati pozivu da pristupi NOP-u ili neće, nego mu se mora odaziv predstaviti kao obaveza.

Unutar serije 4 dokumenti su sređeni prema djelatnosti stvaratelja koju dokumentiraju u serije: Upravni poslovi, Poslovi sudstva i pravosudne uprave, Opskrba i trgovina, Poljoprivreda, Socijalna pitanja, Zdravstvo, Građevinsrstvo i obnova, Prosvjeta i kultura, Propaganda, Odnosi s vojnim vlastima, Ratni zarobljenici, Pitanja neprijateljske imovine te Posmrtni ostaci poginulih u NOP-u.

Sačuvana su dva dopisa Okružne komisije za ratne zločine za Istru, vezana uz prikupljanje podataka o neprijateljskim postrojbama i garnizonima te nekoliko dopisa vezanih uz prijenos posmrtnih ostataka osoba poginulih u NOP-u.

Mještani su se pojedinačno priključivali NOP-u, ustašama, a bilo je slučajeva, i talijanaškim batinašima. 1943., kapitulacijom Italije, prostor je pod kontrolom i Nijemaca i partizana.

Dok se, s druge strane, o komunistima, Titu, NOP-u i NOB-u može reći i mnogo dobrih stvari (uz one loše).

Samo to odi predložit u jednu od udruga ili NOP-u, ne znam kome si najbliži, a ne meni na javnom forumu...

Početak 1942 godine doneo je prvi vrtlog partijskoj organizaciji i NOP u Sarajevu.

Sve su rješavali boljševički funkcionari mjesnih i kotarskih komiteta KPH. (...) Sve su to praktični primjeri postupaka KPJ i partizana jugokomunista, praksa tako imanentna boljševičkim načelima i stajalištima tijekom dugog i nemilosrdnog pohoda komunista u zauzimanju vlasti (...) Ni u vremenu kada je partizanski pokret jačao/nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. /, na širem dubrovačkom području nije vlast odlazila iz ruku partijskih komiteta na različitim razinama, niti je prelazila na neka druga postupno formirana tijela narodne vlasti ", iako se pokušavao stvarati mit o narodnooslobodilačkim odborima (NOO) kao novim organima vlasti. (...) Uobičajeno je bilo da su članovi odbora imenovani; koristilo se izrazom kooptirati ", o čemu je također odlučivao partijski komitet, pa je najveći broj članova NOO-a bio iz redova KPH/KPJ ili Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a i na svim su vodećim mjestima bili jugokomunisti. (...) iako su partijski komiteti inzistirali, razumljivo prema primljenim naputcima partijskih tijela, da se u NOO-e nastoje ubaciti ljude različitih političkih orijentacija koji su pristupili NOP-u, te se u dokumentima u kojima se predlaže ili obavještava o formiranju tih odbora naznačavalo koje je političke pripadnosti pojedini kandidat, komunistička partija nije dopuštala da se ti podatci objavljuju.

U spomen na njega mnoge revolucionarne postrojbe u španjolskom građanskom ratu, talijanskom pokretu otpora i hrvatskom NOP-u (1941. - 1945.) nosile su Garibaldijevo ime.

Školovanje prekida tijekom Drugoga svjetskog rata sudjelujući u NOP-u, da bi srednjoškolsku naobrazbu s velikom maturom okončao na Sušaku.

Nisam upao u zamku jer ni sa jednom rječenicom nisam ili umanjio ili čak negirao NOP u hrvatskoj, pa tako zaista neznam kdje je tu fora.

NOP u hrvatskoj nisam komentirao, jer ako pročitaš večinu komentatora na ovom sajtu, onda ti je jasno, da NOP nije na ceni u hrvatskoj, znači, da se sa tim baš i ne hvalite... osim za potrebe javnosti...

Kad se nova vlast odlučila za pregovore, 16. srpnja 1945., u Trstu je došlo do sastanka između predstavnika NOP-a i Bože Milanovića, gdje su predstavnici vlasti od Milanovića dobili obećanje da će istarsko svećenstvo u posebnoj izjavi izraziti podršku NOP-u, dok će s druge strane, NOP osigurati Crkvi u Istri normalno djelovanje, a zahvaljujući diplomatskoj vještini mons. Milanovića, izbjegnuti su sukobi s biskupima (Antonio Santin, Porečko-pulski i Raffael Radossi, tršćanskokoparski).

Koliko ih je pristupilu NOP-u iz pragmatičnih, a koliko iz iskrenih razloga, nikad se neće pouzdano utvrditi.

Školovanje u Puli morao je prekinuti zbog kapitulacije Italije ujesen 1943., te se ubrzo kao 17 - godišnjak priključio NOP-u, najprije kao ilegalac, a potom i aktivno kao pripadnik partizanskih postrojbi.

Čak je i u dokumentima II. zasjedanja ZAVNOH-a to priznato, doduše u kontekstu napada na Mačeka: Proširenjem oružanog narodnog ustanka na sve krajeve Hrvatske i pristupanjem NOP-u najširih redova Hrvata, razbijen je utjecaj reakcionarne gospode iz vrhova HSS koja su svim sredstvima nastojala zakočiti priliv hrvatskih masa u NOP. (Zdenko Radelić, 1999.).