Ako se pomaknemo na razinu relativne normalnosti te želimo objasniti ponašanje normalne populacije, možemo također pretpostaviti da je žarište određenih ponašanja u

zanimljiva rečenica, zar ne? sama po sebi kontradiktorna, no kad opet pogledaš i zaustaviš se nad njom na trenutak duljim od sekunde, izgleda savršeno normalna. neću sada o pojmu normalnosti jer o tome mogu raspredati cijelu noć i, logikom murphyjevog zakona, sve će otići u klinac i nestati u bespućima interneta... postoje oni ljudi koji, bez obzira što više ne postoje ili što više jednostavno nisu prisutni u našim životima, ostavljaju trag. nasreću ili nažalost, imam oči i uši, te ponekad vidim i čujem ono što ne želim. al šta sad. tako valjda mora bit ', kako je znala reći moja nonica. prije nego je otišla u vječna lovišta. a o tragovima... ne mislim sada na gorak okus u ustima, ne, sperma nije gorka (barem koliko se sjećam iz davnih dana). ne govorim ni o izdrkotinama po trbuhu ni maničnom traženju ručnika nakon 5 - minutnog " divljeg, neobuzdanog i maratonskog " seksa. oh, gimme a break. govorim o nekim sitnicama, o postavljanju šalica za kafe, o načinu pripremanja salate, o zdravoj percepciji međuljudskih odnosa unutar kruga ljudi s kojima se svakodnevno susrećeš - bile one u poslovnom ili privatnom okružju. govorim o svim onim dobrim stvarima koje su nam te neke osobe pokazale, ukazale na potrebu pridavanja pažnje... ne smatram se lošom osobom. zadnjih par dana sam se igrom slučaja našla u takvim situacijama gdje sam se morala zauzeti za sebe jer se neko imbecilno stvorenje usudilo napadati moj integritet i pravo na slobodu govora. savjest imam i mirna je. recimo da je tako; nisam si još oprostila što nisam ponijela onu mačkicu sa sobom no... mace ne smiju u bolnice. ispravak - neke smiju, neke ne. eto što je diskriminacija isto tako, smatram da sam iskrena. barem do onog - što ne znaš, to ne može povrijediti. možda sam ponekad trebala reći sve, al šta sad. mea culpa. pravedna? to volim reći da jesam. ne da sam fer, jer to bi bilo " koliko tebi toliko i meni, bez obzira na zasluge ". ja važem zasluge. itekako ih važem, mjerkam i procjenjujem. kritički pogled i analitički mozak u kombinaciji sa kreativnošću mogu učiniti čuda. premda, to se ponekad toliko zakomplicira do neprepoznatljivosti i počne izgledati kao... ovaj post, naprimjer. da možete mijenjati povijest, da li biste mijenjali neke svoje postupke i odluke? ja... e sada. ne znam. rekla bih da se ne bih upustila u onu zajednicu, koju se još naziva bračnom; no onda ne bi bilo princeze. možda i bi, who knows, ali ne bi bila ovakva kakva je sad - savršena. ponovila bih sve, osim što bih neke pojedince preskočila, izbrisala, kako iz memorije tako i sa lica zemlje. heh.. rekla sam da sam pravedna, no nisam milosrdna. sadista u meni živi i hrani se svakim danom malim dozama krva, znoja i suza koje su u uzročno-posljedičnoj vezi sa mojim - rukama?.. a sad ono bitno. treba mi session. hitno. sada i odmah gorenavedeni krv, znoj i suze u velikoj mjeri poželjni. uvući se u latex-leather čuda i sa cropom u ruci učiti stvora ponašanju. pravilnom ponašanju i disciplini. red, rad i disciplina...... zainteresirani neka potraže mail skriven negdje na blogu. oni lijeni nek se jave tamo gdje znaju gdje me mogu naći. u bespućima interneta. u realnosti ovog svijeta................ reci mi ono što želim čuti.

U nekim sredinama to je čak mjerilo normalnosti.

Odlaze u snack bar: Pila je svoj sok od jabuke i gledala gomilu u prolazu, u lica koja su na trenutak izgledala posve poznato, a onda bivala zauvijek zaboravljena. Odjednom su u njezinom stanu i dojam normalnosti lagano blijedi. Osjećam da nisi spremna, kaže on, I ne želim napraviti nešto prebrzo.

Sposobnost za kompromis je najjači znak razuma i normalnosti.

Zato jer se konačno počeo ostvarivati jedan mainstream, vrsta normalnosti i spontanosti u društvu koja raste sama od sebe, iznutra, barem što se književnosti tiče.

Dobra poanta, jesu li swingeri koji žive razasuti po gradu po tebi normalni, a isti ti swingeri koji bi živjeli u nekom malom mjestu na okupu nenormalni, je li tu ta granica normalnosti?

Da ih zadovoljava je bio odgovor na pitanje o svrsi te zajednice, ne o " prirodnosti " ili " normalnosti ".

U pitanju je naše dostojanstvo, budućnost naše dice i potreba da Grad vratimo na stare staze normalnosti.

Mnogo ljudi sada vidi razvitak iznad te " normalnosti " kao logičnu kulminaciju ljudskog razvitka.

Iz te normalnosti i običnosti narastao je do tragičnog lika, do one samoće koja ima najbolji uvid u zajednicu i njezino dobro.

često su mi spočitavali da sam ekstremista, psihopata; da moja predodžba o bdsm-u i Dominaciji itself nije u okvirima normalne osobe. otkud nekome pravo da mi govori o normalnosti? što je uopće normalno?

obzirom da je danas u " sredstvima masovne komunikacije " napisati što bombastičniji i nevjerojatniji naslov pridružio sam se toj tendenciji pa sam spojio sva zanimljiva termina, a opet ponukan spominjanjem mog nicka na jednom blogu u smislu " djeco nemojte to raditi " pošto sam impulzivne naravi momentalno sam se dograbio tipkovnice i odlučio cijenjenim štiocima oduzeti dio dragocjenog vremena, sami prosudite o vrijednosti. dakako biti će tu citiranja i uredničkih škara, no tko to ne radi, rade to i novinarske gromade, a kako neće siroti bloger pripravnik. daklem, kakve veze ima josarijan sa orvelom, pokušat ću malo objasniti; svi oni koji su gledali film ili čitali knjigu " catch22 " znaju o čemu je riječ; riječ je o genijalnom uratku, filmu i knjizi u kojem se u jednom poglavlju fiktivni karakter john yossarian, inače pilot američkih zračnih snaga u II sv. ratu, na frontu u italiji želi biti pošteđen borbenih letova, te traži psihijatrijsku provjeru kako ne bi letio. ocjenu daje nadležni kirurg u eskadrili koji procjenjuje da li su piloti sposobni za let. kvaka 22 je u činjenici da se sami čin podnošenja molbe za psihijatrijsku provjeru smatra " činom normalnosti ", dovoljnim dokazom da ste normalni i dakako nastavljate letjeti. oni koji lete samoubilačke misije i ne traže psihijatrijsku provjeru su također normalni. to je kvaka 22, prema kojoj je pilotu bilo onemogućeno biti proglašen nesposobnim ma koliko bio lud. oba rješenja su logična. svi smo u životu bili žrtve neke kvake 22. bez brige i biti ćemo u budućnosti

Ja još uvijek nisam zaključio svoj stupanj normalnosti, moja generacija me poštuje u RL, mlađi me prihvaćaju...

Večernjakov kolumnist Milan Ivkošić desnicu je pokušao opisati kroz svoju " teoriju normalnosti " Je li ono što ja smatram normalnim desno?

Istina, malo nam je primjera sačuvano za svjedočanstvo kako su sve intimnosti, pa i seksualnosti i erotike bile svagdašnje normalnosti.

Ukratko, definicija (koju se može indirektno izvući iz danoga) " normalnosti " ti je loša, preširoka.

Ovdje se uvijek dosta pozornosti posvećivalo tekstu, brusile su se ideje, inzistiralo se na nekakvu odmaku od normalnosti i rutine, omogućavao se priličan stupanj autorske slobode, prirodno je što su novinari poticali jedan drugoga na razne avanture.

Povratak iskrenosti spašava ljude od " normalnosti ".

Labilna ravnoteža građanske normalnosti, koju najzornije predstavlja nesretan brak ženskara Juana i njegove supruge Luchy, koja histeričnim ispadom protiv strane kurve inicira krvavi rasplet, počiva na strogo uređenim odnosima koje Anin dolazak narušava, jer dovodi do sukoba potisnutih fantazija trojicu braće maskiranih društvenim konvencijama i ulogama koje im je dodijelila despotska majka.

Ali, Bazzocchi, najprije, u tumačenju novije povijesti ovog podneblja, svojom pričom o " normalnosti " i " racionalnosti " rata kao rješenja u novim globalizacijskim uvjetima opravdava - da li kao Talijan ili kao socijaldemokrat?

definiranje normalnosti je osim što je vezano za kulturu, pa i crkveno poimanje stvarnosti, ako si se već nje dohvatio, valjda ipak posao prvenstveno liječnika. čak i ritual egzorcizma koji bi se mogao smatrati zadiranjem crkve u domenu psihijatrije se u pravilu radi tek nakon medicinske dijagnoze i neuspješne terapije. u starom egiptu je bilo normalno da se žene brat i sestra, recimo kleopatra je bila udana za svoja dva brata ptolomeja 13 i 14, u nekim dijelovima indije je normalno da dijete odvedu na udaju starcu, u arapskim zemljama nije rijetkost vidjeti dva muškarca koja se drže za ruke. o homoseksualnosti u staroj grčkoj se uvijek govori kao preteči današnjeg poimanja homoseksualnosti, a termin pederastija upravo potječe iz stare grčke - opisivao je vezu između starijih muškaraca i mladih momaka za koje je uvedena dobna granica od 12 godina, a mogli su i mlađe jer nije bilo kažnjivo. bilo je dakle normalno spolno općiti sa dvanajstogodišnjacima. to mi je lijep primjer recimo vaše teze o relativnosti normalnosti. grci bi nakon što bi porazili neprijatelja još i preživjele kresnuli u dupe kao dokaz muževnosti i pobjede; snaga spartanske falange koja se smatra najboljom borbenom postrojbom u svoje vrijeme proizlazila je i iz, recimo tako, emotivne vezanosti njenih članova. no pojam antičkog morala nije baš preuzet u zapadnoj civilizaciji i homoseksualnost, pederastija nisu baš javno tretirani kao u antici; dapače srednji vijek i duboko XX stoljeće je obilježio puritanizam, a tek odnedavno u zapadnoj civilizaciji postaju normalne stvari koje do tada nisu bile, prvenstveno zaslugom globalizacije, i golemog utjecaja javnih medija. deset posto je kinseyjev izum, a za njega bih teško mogao reći da je objektivan znanstvenik, obzirom da je i sam bio sklon homoseksualnim eksperimentima, a sam je sebe ocijenio na svojoj gay skali od 2 - 4. što se tiče ego distone, predpostavljam da je to tamna brojka homoseksualaca, koji glume heteroseksualce u brakovima, ili zbog konzervativne sredine javno ne pokazuju svoje sklonosti, ili ih uopće ne pokazuju. na kraju mislim da je cijela ova priča po meni jednostavno pitanje mode, danas je moderno razmišljati globalno, ekološki svjesno i tolerantno na sve različitosti, pa je tako i ta moda došla kod nas. moderne stranke nemaju nikakve političke programe, sindikati su nemoćni jer glavnu igru igraju bankari, i moderno je baviti se marginalnim stvarima a to je da li je neki gay dobio otkaz jer je priznao da je gay. ili je neka brkata dama postala dečko pa je izgubila posao kondukterke u vlaku. ili koliko ste proizveli co2 ne znajući da će se otopiti ledenjaci i polarni medvjedi neće imati gdje lješkariti nakon obroka.

Denisa Šlepkovská (Enrichetta) bila je u okvirima normalnosti, baš kao i kolega joj bas Martin Mikuš (Gualtiero Valton).

Kritika smatra da je njezin svijet osviješteno reduciran, pa i namjerno oazično izdvojen na polje tzv. normalnosti i običnosti: svakodnevni okoliš i pripadni komunikacijsko-fizički odnosi, prijateljstvo, izlasci, kupovina, posao, obitelj.

Moramo se držati skupa jer samo tako možemo dobiti tu etiketu normalnosti za kojom sve toliko žudimo.

Eto instinkta još primarnijeg, snažnijeg i životinjskijeg od roditeljskog: da se ne bi bilo izrugivanim ili prezrenim, treba se svrstati nazad među one koji se izruguju i preziru s visokog konja prihvaćene normalnosti.

U svakom slučaju, takvi podstanari u glavi su nešto uobičajeno. Ali, ja tu rupu hoću maknuti protestirala je Nikolina. Znači li to da ću onda biti nenormalna? Ovaj put smo se zajedno nasmijale, nakon čega sam komentirala kako sam po tom kriteriju i ja nenormalna. Po mom mišljenju biti normalan ne znači biti prosječan, komentirala sam. A što po vama znači biti normalan? upitala je ona, na što sam joj odvratila da joj na to pitanje neću odgovoriti jer mi se čini da bi i mene automatski svrstala među promatrače u svojoj glavi. Ja bih bila zadužena za procjenjivanje normalnosti, zar ne? upitala sam, na što se ona nasmijala i kimnula glavom. Normalnost je relativan pojam, rekla sam, ono što je jednoj osobi normalno, drugoj nije.

e pa naravno žao mi je što sam stavila naslov od hladnog piva na temu koja zaokuplja sve više i više ljudi sa barem malo mozga u glavi ili sa barem malo morala i normalnosti koje su prikupili teškom mukom... dakle tema mog bloga danas su NARODNJACI oliti CAJKE... šta se to događa u glavama mladih ili starih ljudi pa se prepuštaju ovom odvratnom trendu koji nema veze sa glazbom nego sa nekim bolesnim glupostima.meni osobno ne smetaju ljudi koji slušaju cajke.smetaju mi ljudi koji slušaju cajke i uz to isprdavaju one koji više vole GLAZBU kao što je rock, punk, metal itd... ugl. sve vrste supkulturnih skupina... dok prolaziš gradom ljudi dobacuju stvari kao sotonjara, mrakača itd... i to samo zato jer nosiš starke ili taj dan imaš crnu majicu nije bitno u kojem obliku.cajke su sada u modi.to je ono što trenuto fura sve više balkanaca... i naravno hrvatskih domoljuba kojima su usta puna hrvatske a iz auta im trešte srpske pjesme... neki dan sam čula rečenicu: vi se nećete uklopit u srednjoj školi jer ne sluašate cajke... na rečenicu sam ostala paf i mislila sam u sebi odakle ti pravo reć da se neću uklopit jer neslušam cajke?.... nije mi bilo jasno.šta si ovi ljudi umišljaju.naravno da ne želim bit u društvu takvih ljudi.... dok prolaziš ovim gradom na svakom koraku su cure koje su obučene jedna za drugom kao pevaljke spremne za većinu osječkih narodnjak klubova jer u gotovo svima se puštaju cajke... te cure obično imaju suknju iznad tangica majicu do pupka koja im ne prekriva ni pol sisa, izblajhanu kosu i cipele na petu višlju od njih samih.. i da li je to onda društvo u koje se želimo uklopit? ljudi ostale supkulturne skupine doživljavaju kao neke drogeraše, huligane, divljake... ljudi otvorite oči ako vas stvarno zanima gdje se najviše pije, drogira i razbija i gdje nikako nebi htjeli pustit svoje djete obiđite grad subotom navečer i shvatit ćete da su upravo vaši omiljeni šminkeri negdje duboko u čaši vina...

Ono sto mi se gadi je da si vrlo glasan kad treba pricati o tradicijama, krscanstvu, moralu, normalnosti...

Tada bi ubrzo svi opet bili obični, samo što bi kriteriji normalnosti bili drastično promijenjeni.