Ide Miljenko ulicom - sasvim je svejedno da li je to zagrebačka, sarajevska, beogradska, bruxelleska ili washingtonska ulica, svejedno je, jerbo je bitno da Miljenko ide - i ne zna točno kuda ide - znao je, ali se privremeno ne sjeća, jer je za ovaj stadij priče bitno da Miljenko ide - a ulica pusta i monotona, vrijeme tmasto, goluždravi drvored, prašina, crkli mačak prosutih crijeva i par tustih štakora što mu utrobu proždiru i ne zaustavi se Miljenko ni časka iznad lešine, niti se usili da štakore otjera, nego prijeđe ulicu brže-bolje, a tamo isto: golotinja brijestova (ili su to dudovi? kestenovi možda? nevažno je za ovaj stadij priče) i prašina, ali bez mačka i bez štakora i Miljenko odahne i nastavi, kadli stade u mislima isprva oplakivati, a potom i otajavati Mačka i prekoravati narav štakorsku, potom i prezirati, potom i žestokom mržnjom kasapiti i osjeti se iznenada progonjenim Miljenko, i hrabro se i prkosno zaustavi nasred ulice i raširi ruke i zavapi gromko nešto u tmasto nebo, svejedno je što, jer je za ovaj stadij priče bitnije da se nebo rastvorilo i Sunce Miljenka obasjalo, Sunce