Vjetar i dalje ko lud, al čak smo se malo i poslikali.I evo kućice lijepe ostatak ekipe nas čeka tamo.Oni su otišli dan ranije.Ulazim unutra mokra ali sretna, pozdravljam se.Puno ljudi, dolaze i odlaze, zbog čestog otvaranja vrata i nije baš toplo unutra.Morat ćemo ubrzo krenuti nazad jel smo mokri.O čaj, o fini čaj, pijuckam ga i držim šalicu u rukama poput svetog grala.Jedemo, pijuckamo bla, bla, bla i da ohladili se već, vrijeme je da se krene.O daaaaa, spuštanje i to drugim putem gdje nema onog nemilosrdnog vjetra sa bodljama.Ju-hu, milina, nas sedam točnije: Boki, Krešo, Mario, Miro, Sluka, Deni i ja trčkaramo kroz predivnu šumu obasjanu suncem (više na guzici nego na nogama, to za mene vrijedi najviše). Padamo ko kruške, pucamo od smijeha i nakon svega toga predivnoga zaboravih na zločesti vjetar, na suze u očima, utrnuće face i ostaloga.Stigli smo dolje, bilo je lijepo, mašem Ivančici i govorim joj: Sada te bar malo poznajem ljepotice i nisam znala da i ti kao Bitoraj možeš burna biti.