sto reci... nekad osjecam da je zivot tako proklet.. doslovce... ne mozemo ocekivati da je to poput laganog koracanja po crvenom tepihu i sve ti se cini idilicno.. bas kao pogled kroz ruzicaste naocale... idila... totalno savrsenstvo.. postoji li savrsensto uistinu ili je to jedna obicna, isprazna rijec koja postoji cisto da bi se samo izgovarala a ne prevodila u stvarnost?? znali su mi govoriti da tezim savrsenstvu.. da pokusavam poboljsat ono u cemu nisam dobra i dovedem to do boljitka, do nekog napretka, dok prakticki ne postane zaista savrseno.. bez mane... ali je li to moguce?? koliko sam puta naletjela na ljude koji su mi izgledali da imaju jednostavno sve.. izgled, posao, ono sto zele, partnera, karakter, uspjesni su.. i doimaju se sretnjima.. ali u tome me uvijek nesto kopkalo.. ne vjerujem u savrsenstvo.. mislim da sve na svijetu ima manu... nesto sto nedostaje.. nema covjeka koji ima sve... moze imati sav novac svijeta, ali je li on psihicki sretna osoba? mozda, ali pretpostavimo da ne.. onda taj novac nema nikakav smisao... idila u kojoj zivi, sa je svakom obicnog smrtnika.. svi bi mi htjeli imati komotan zivot, potstai popularni, imati ono sto ugledamo, sto zelimo, dobijemo sto nam se prohtije... ali neznamo kako je biti takva osoba... mislim da svatko od nas ima viziju savrsenog muskarca ili zene.. ja ju osobno imam... uf crna kosa, zelene ili plave oci, punije usnice... dooobrooo građeno tijelo.. jake ruke... pravilnih zubi i lijepog osmijeha.. dobar i iskren... posten.. pametan... ne znam zasto uvijek naletim na nekog sasvim suprotnog... takav netko ne postoji... moze imat izgled koji ja trazim kod decka, ali ne vjerujem da bi karakterno bio ono sto zelim i trazim.. ili obrnuto.. zato volim male nesavrsenosti.. one mane koje osobu cine privlacnima.. ja osobno sam svijesna svojih nedostataka i pomirila sam se s njima.. hm, ajmo reci koliko toliko pomirila... ali prihvacam se takva kakva jesam.. nisam građe 90 - 60.90 jer nemam takve proporcije, mozda nemam pravilan nos ili kilazu kakvu bi mozda trebala imati.. neznam.. o sebi samoj ne mogu suditi... ali znam sve svoje mane.. sto imam, sto mi definitivno nije adut.. svijesna sam svih svojih sposobnosti.. znam sto mi ide losije, na cemu trebam raditi.. i zato volim one najteze stvari vjezbati.. jer ih neznam... i zelim ih poboljsati.. nisam savrsena niti se takvom smatram.. a niti cu ikada biti... i nije mi nimalo zao.. oni koji me vole i koji ce me voljeti nece gledati tu neku idealu vec ce cijeniti moje mane i vrline, prihvatiti me onakvu kakva jesam, a moj decko ce me prihvatiti sa svim mojim fizickim nesavrsenostima.. cijenit ce me takvu.. ne vjerujem u savrsenost... to ne postoji.. nedostizna je, a oni koji joj previse teze mogli i biti razocarani.. a i to utjece na samoga covjeka.. ne postoji savrsen covjek, posao ili zivot.. svakome nesto fali.. i toga moramo sami postati svijesni.. da bi i nama samima bilo jednostavnije i da bi prihvacali stvari i situacije takvima kakve jesu doista... nesavrsene...