Ali baš ono pravoga kojeg bi najradije držo pod staklenim zvonom da mu se ništa ružno ne dogodi, prijatelja kojeg je boljelo jer vas boli, koji je plakao jer vi plaćete, kojem ste bili na prvom mjestu i onda kada niste zaslužili... meni je Bog dao jednog takvog ili bolje rećeno jednu takvu... uvijek je bila razboritija od mene... objektivnija... bila je i uvjek će ostati nešto slično kao moja savjest... uvjek je kvocala i govorila što treba što netreba, nikada nije šutila, često puta ni rijeći nije birala, ponekad bi došla kao jedan dobar šamar ili kao velika kanta hladne vode... ona je ono dobro u meni što pokatkada nekud zaluta ali kao da ga ona drži u ruci pa mi ga stalno vraća... trpi moje ispade kad sam živćana, odgađa važne sastanke kad sam tužna, dere se na mene kad sam zaslužila, ponekad čak mislim i da me odgaja.