Paskal-sin neće da govori jezikom oca kojim govori, on bi da govori jezikom Montenja-majke kojim ne može da govori, zato što već govori, dakle, zauvek govori očevim jezikom, i boji se da govoreći montenjevskim, razuzdanim jezikom, ne izgubi oca, ne izgubi razum, da ne poblesavi i ne poživotinji, plaši se da pred ocem ne provali montenjevski jezik, koji je u njemu, ispod pokrova mrtvog, ipak živ, nikad zaboravljen, strah ga je da progovori jezikom životnja, jezikom pasa, da ne pokaže pobedu ludila nad razumom i to naočigled razuma, bojao sam se da ću umesto da progovorim, da počnem da igram pred ocem, da skačem, da se vrtim oko sebe, ili da se grčim, da se trzam, kao pas, onaj pas, nasred trga, na Piazza dell Unitá (okrenite sad glavu od mene ako ima još nekoga ovde gde sam ja), dok je predvečernja muzika svirala po terasama kafana, pas izvijen u lűk, i kao grbav, taj pas tamo, na brisanom prostoru, dok su ptice letele oko njega (kao one ptice koje su letele tamo dole, oko moje majke?), trzao se, napred i nazad, ostajući u mestu, ustranu iskrenute glave, nad fantomalnom svojom obožavanom kučkom koju je, među svima nama na Piazza dell Unita video i osećao samo on (str. 150 1), ali bojazan je neopravdana, jer pas ostaje tamo, na brisanom prostoru, u Trstu, na Piazzi, gde je govor jedva artikulisan, naravno smislen, ali nepravilan, gde se govori telom, u grču i trzaju tela, u izvijanju tela, gde se igra i skače, vrti se oko sebe.