Za Kierkegaarda je umiječe religijskog življenja ono koje miri i sjedinjuje estetsko i etičko: »ako su teškoče daleko manje u stanju porobiti čovjeka tako da ode oborene glave i zaboravi kako je i on stvoren po obličju Božjem, onda bi, ako Bog da, za vas mogla biti pravedna kazna što kazališni pisci ništa drugo ne pišu, osim svih mogučih plačevnih komada, punih straha i užasa, koji vašoj mekušnosti neče dozvoliti da se odmara u mekim kazališnim foteljama i da se pretjerano parfimirate, nego če vas zaprepastiti dok ne naučite da u stvarnosti vjerujete u postojanje onoga što za vas postoji samo u pjesništvu.