Antropoloski iskorak u racionalizam (sa posledicom u materijalizmu), postavljanje subjekta u centar spoznaje (Dekart, Kant i mozda paradoksalno Hegel), nuznost drustvenog ugovora (kroz prosvetiteljski zahtev humanistickog), i ostala bitna obelezja ateizma, svoje ishodiste imaju i u socioloskom pojmu religije.Naime, sama sociologija, progresivistickom teznjom postavljanja prareligijskog iliti animistickog, kao prvobitnog, izvornog, neceg sto se dalje razvija u pramonoteizam, a kasnije u modernu religiju, odstranjuje filozofsku podlogu svetih spisa, obracajuci pogled na spoljasnju vezu, ne sluteci iskonski revolucionarni karakter necega sto Berdjajev naziva mistickim prevratom covecanstva, tektonske poremecaje unutrasnjeg dozivljaja Boga.Spekulativna filozofija, pak, teizam i ateizam stavlja izvan spoznaje misljenog bica, ali pri tome inkorporira celokupan hriscanski eticki ideal u sopstveni sistem.Religija se svodi na ekstaticnost psihickog zivota pojedinca (poput zapadnog tumacenja budizma), a citav korpu religijskih ideja o uzdrzanosti, introvertnosti, projektuje se u filozofsko-pravni zahtev za drustvom uredjenim prema zakonima pravde i pretenziji njenog ospoljenja u zemaljskom raju.Valjda se nece dovesti u pitanje koreni starozavetnog morala u modernim definicijama humanosti, i u prosvetitewljskom revolucionarnom cak.Pitanje a li je oslobodjeni razum moderne univerzalniji pristup antrpoloskom odredjenju od arhetipa Bogocoveka-logosa-Hrista, iliti ta je tu integralnije i coveku vise imanentno?