Ne znam... cijelu noć možda... neću otići, iako znam, vidim da to nema smisla... jednostavno ne mogu otići jer ako odem, sve je gotovo i neću se nikad više vratiti... ovo čekanje je kao neki procjep u vremenu... ne mogu reći koliko sam tamo stajala među rijetkim putnicima, prolaznicima ni što sam zapravo čekala, zašto nisam otišla... jednostavno nisam mogla otići... nadala sam se da će sudbina načiniti neki neobičan obrat... iako sam znala, oko srca bilo mi je hladno... uzaludno je, ne bih trebala biti ovdje... rješenja nema, nema obrata... čekam ono što doći neće... u ovom nepoznatom gradu ja sam stranac i uskoro, te noći otići ću svojoj kući da se nikad više ne vratim... suze iz očiju nisu više ništa neobično, lako kliznu niz obraz... nije mi stalo što će netko vidjeti... ovdje me nitko ne pozna... ovaj Gaj neću zaboraviti, urezao mi se u mozak taj suton oronulog predgrađa, miris ceste, auti koji prozujavaju kraj mene u mraku, poneki uspori na križanju da skrene... promatram oblike svjetala, pokušavajući se sjetiti koji je oblik svjetala njegovog automobila i s koje strane će doći... ako dođe...