A u svojoj ÂťBesjedi o izvođenju Tannha, usera ÂŤ iz 1852. godine, Wagner nuka rĂŠgisseure da dobro savladaju upute za pozornicu koje se mogu naći u partituri, a ne samo u ÂťknjiziÂŤ, da vrlo usko surađuju sa slikarima na pozornici, da nadgledaju uvodne Âťčitačke probeÂŤ libreta (kao što je Weber radio u Drezdenu trideset godina ranije), ispravljajući tako sklonost pjevača-glumaca da Âťse zaokupljaju s onim Kako izvesti prije nego što su su saznali Što izvestiÂŤ, a na kasnijim probama na pozornici da Âťposebno obrate pozornost na to da se radnja na sceni najtočnije poklapa s raznim obilježjima glazbene pratnjeÂŤ.